U serijalu filmskih kritika mladih filmofila na Pulskom filmskom festivalu stiže recenzija kanskog pobjednika, filma 'Dheepan'
Puna kinosala i velika očekivanja. Ipak se radi o Zlatnoj palmi ovogodišnjeg Filmskog festivala u Cannesu. No jasno nam je svima da su se danas mnoge filmske nagrade ispolitizirale i da određeni filmovi s političkim, nacionalnim i ostalim (ne)diskriminacijskim temama dobivaju glavne nagrade da bi se običnim pučanima činilo da su gorući problemi ovog svijeta stavljeni na agendu, ne uvijek nužno zbog toga što su dobri.
Nerado priznajem da je ovo još jedan film te vrste. Dobra ocjena koju je dobio zbog svoje teme maskira lošu strukturu i mnoge rupe u priči.
Film govori o muškarcu, ženi i devetogodišnjoj djevojčici koji bježe od zločina i lošeg stanja (koje nam pak nije podrobnije objašnjeno) iz Šri Lanke u Francusku, u kojoj glume da su obitelj da bi se lakše prikrili. Trude se pronaći bolji život i zaboraviti nevolje koje su dotad imali. Muškarac, Dheepan, dobije posao kućepazitelja, njegova lažna žena Yalini posao njegovateljice, a mala Illayaal mora ići u školu s djecom ostalih doseljenika. Zapletu priče služe sve prepreke koje se strancu mogu nametnuti, bilo da su to nerazumijevanje jezika i kulturalne razlike, bilo razlike u onome što se očekuje i što se zaista dobije. Naizgled zabavno postaje kada saznamo da je sin čovjeka kojeg Yalini njeguje uvjetno kažnjen te ima razmirice s lokalnom bandom, a nas to kao treba dotaknuti jer se naši glavni protagonisti nalaze u središtu neposredne opasnosti od koje su prvobitno htjeli pobjeći.
Pohvalno u ovom filmu je to što su likovi razrađeni bez oduzimanja mnogo filmskog vremena i upotrebe mnogih filmskih izražajnih sredstava, tako da ne moramo gledati slikovnicu raznih kadrova koje bismo trebali povezati s određenim osjećanjima da bismo shvatili razna stanja sumnje, dvojbe, straha i ljubavi koju Dheepan počinje osjećati za Yalini. Film u centar stavlja njega i kroz njegovo ponašanje trudi se reflektirati sve one frustracije kroz koje čovjek mora proći kad je nov i neprilagođen, a kada usput osjeti i privlačnost prema ženi s kojom je iz nužde. Hoće li takvim ponašanjem uspjeti osloboditi se svih teškoća iz prošlosti, pronaći mir, ljubav i krenuti ispočetka, glavno je pitanje kojim se film bavi. Dheepana utjelovljuje Jesuthasan Antonythasan i u cijelom filmu odlično radi svoj posao sve do scene u kojoj, frustriran time što ga Yalini odbija od sebe, pije, puši i izvodi neke čudne poluplesne pokrete uz taktove muzike s jugoistoka Azije. Ta scena se čini dosta isforsiranom.
Nešto slično bi se moglo reći i za završnu sekvencu koja se previše trudi prijeći u sapunicu i koja sliči raspletu krimi-trilera u kombinaciji s 'Django Unchainedom' - Dheepan dolazi po svoju osvetu i pokazuje tko je on i što zapravo može. Naravno, takva završna sekvenca bila je prilično logična, ali bilo bi mnogo bolje da su ispušteni neki elementi potjere i pucnjave koji podsjećaju na holivudske blockbustere
Ono što u ovom filmu još možemo pohvaliti svakako je dobra montaža koja veoma uspješno veže paralelne priče kroz koje prolaze Dheepan, Yalini i Illayaal, a koja nam u nekoliko trenutaka omogućuje i prijelaz u neku vrstu metafizičkog, u poetsko interpretiranje situacije, uvodeći sanjive kadrove s neobičnim osvjetljenjem i kompozicijama.
Voljeli bismo da je ovaj film više film, a manje sapunica, jer često pogubimo likove i radnju pitajući se što oni zapravo žele i kakvim putem idu. Nakon scene u kojoj je Dheepan još jednom na svom dnu, kada mu ne ide ni posao ni odnos s Yalini, slijedi zatamnjenje – i vlada osjećaj da je film na tom mjestu mogao prestati. Jednostavno nam nedostaje malo više ljubavi za likove da bismo stvarno mogli navijati za njih i njihov sretan završetak.
U ovom filmu o bježanju, traženju doma, improvizaciji u teškim vremenima, otkrivanju novog svijeta, ljubavi u neobičnim uvjetima, prevazilaženju sebe, o kulturama i našim sličnostima u potrebama i razlikama u njihovim percepcijama, a što nudi tako mnogo materijala za kompleksan film koji će pobuditi i misao i emociju, nedostaje nam veći osjećaj sudjelovanja, a manje voajerizma, da bismo zaista mogli razumjeti te ljude s drugog kraja planeta.