Prije nego što bilo što napišem o filmu 'Dina: drugi dio', moram se ograditi jednom osobnom napomenom: meni su takvi filmovi teška gnjavaža. Eksplozije svakih trinaest sekundi, tučnjave i borbe hladnim oružjem koje su toliko koreografirane da više ne znaš je li riječ o nasilju ili su u 'Labuđe jezero' uveli noževe, masovne scene vojnih mimohoda koje nalikuju nekakvom SF 'Trijumfu volje', mlad i lijep junak koji jezdi kroz pustinju ususret sudbini dok mu plašt vijori u sunčanom kontralihtu, zlikovci koji su svi redom ružni, ćelavi i debeli, a neki se čak kupaju u čistom crnilu, a uza sve to još imamo neke tajanstvene redovnice s visokim šeširima i velom, uz čiju se pojavu uvijek čuje onaj srednjevjekovno-guturalni zbor 'AAAAAAA' ko da gledaš epizodu 'Hrvatskih kraljeva' ili 'Ime ruže'. Svi sami sebe shvaćaju abnormalno ozbiljno, sve je pitanje života, smrti i bespuća pustinje, a još ti usput i Hans Zimmer probija bubnjiće svojom ultragrandioznom pratećom simfonijom za koju se moralo angažirati dvadeset filharmonija i trideset zborova.

To me svaki put iscrpi.

Al' ne mogu reć, ima u 'Dini 2' i dobrih stvari. Recimo, jahanje na pustinjskom crvu je totalni hit. Ne možeš ne voljet fremenske gerilce koji doslovno iskaču iz pijeska pa živahno uništavaju goleme, trome željezne monstrume iz kojih ispadaju Harkonenovi vojaci. Florence Pugh i njezina pokrivala za glavu i lice. Christopher Walken koji ni kao svemirski car ne uspijeva sakriti svoj specifičan naglasak. Cijeđenje čarobnog napitka iz bebe-pustinjskog crva (iako - jadna beba pustinjski crv). Direktor fotografije, oskarovac Greig Fraser, koji hvata nijanse sunca na licu Timotheea Chalameta i promjenjivi krajolik pješčanih brežuljaka kao nitko, a i cijeli vizualni identitet, sa šarolikom, 'vrućom' paletom Fremena, ali metalnom, gotovo bezbojnom i crno-bijelom Harkonnena...

Iako mi, dakle, takvi filmovi u pravilu idu na živce, pa nisam baš fan ni ovoga, čak i ja moram priznati da je to dobar film. Koliko god pregrandiozno, gotovo operno prikazana priča o borbi lokalnog stanovništva za slobodu i neovisnost od velike, represivne i izrabljivačke sile - mora se priznati da je dobro izvedena. U svim dosadašnjim ekranizacijama 'Dine' Franka Herberta sve je to bilo prikazivano iznimno zbrčkano, komplicirano i s vizijom koja je bila jasna samo onima koji su prethodno čitali romane, no Denis Villeneuve sada je po drugi put uspio snimiti dio priče o pustinjskoj planeti a da je ona jasna, da je se može pratiti i da je pregledna čak i u tim scenama eksplozija, masovnih bitki i koreografiranih makljaža. Ni u jednom trenutku čovjek se ne pita tko tu koga i zašto - sve je jasno. Villeneuve je sposoban i talentiran redatelj, a usput bogme zna odabrati i najveće majstore filmske umjetnosti i zanata da njegovu ideju pretvore u prekrasan spektakl.

I priča drugog nastavka 'Dine' nešto je zanimljivija od prvog nastavka. Mnogo je manje crno-bijela (iako dijelovi filma jesu crno-bijeli), mladi junak Paul Atreides, od ovog nastavka poznat i kao Muad'Dib više baš i nije tako čist junak, podvlači se problematičnost njegove mesijanske uloge, a iako je definitivno na 'pravoj strani povijesti', podvlače se i religijski fanatizam pa i praznovjerje te 'prave strane'. U tome je lijepo teksturiran i lik njegove ljubavi Chani (Zendaya), gdje je ona onaj element koji ne prihvaća sve grandiozne priče, proročanstva i mitove oko Paula, a i njihov je odnos jedna od rijetkih normalnih, ljudskih, pozitivnih stvari u razvoju Paulova lika. U svemu tome jedino je problematična gluma Timothéea Chalameta, koji za jednog mladog, konfliktiranog (anti)junaka s nametnutim mesijanskim kompleksom ni u jednom trenutku ne djeluje dovoljno strastveno, nego uglavnom kao da ga muče vjetrovi ili gastritis.

S druge strane, zlikovački lik Feyda-Rauthe u izvedbi Austina Butlera apsolutni je dragulj, čime se ovaj mladi tumač Elvisova lika i djela još jednom pokazao kao fenomenalan talent širokog raspona, a uvjerljivi su i Zendaya kao Chani, Rebecca Ferguson kao Paulova majka Lady Jessica, a i Dave Bautista kao Rabban Harkonnen. Svi ostali - otprilike na Timotheevoj razini, samo što su manje eksponirani pa je gastritis-moment manje primjetljiv.

Film traje abnormalno predugo, što možda neće biti problem ljubiteljima ovakvih agresivnih, glasnih, testosteronskih ratnih epova, ali ja bih, evo, donijela zakon da ako ti film nije remek-djelo na razini 'Kuma' ili 'Kuma II', nema šta trajat' dulje od dva sata, a idealno bi bilo sat i pol. A drugi dio 'Dine' nije na razini 'Kuma' ili 'Kuma II', i to govorim gurajući u stranu činjenicu da ne volim takve filmove. Sve što se u njemu reklo i pokazalo - moglo se reći i pokazati u dva sata. No kada se u nešto ubaci toliko love kao u 'Dinu' i kada se računa na tolike fanove eksplozivnih fantazija, onda se bez problema može kupiti i taj treći sat. Pa - izvol'te. Lijepo namontirajte katetere i pravac kino.