Ima jedna scena, već pred kraj filma 'American Fiction', koja izvrsno opisuje sav apsurd rasnih odnosa o kojem govori ovaj film. Odvija se pred kraj sastanka odbora koji bira roman za prestižnu književnu nagradu. U odboru sjedi troje bijelaca i dvoje crnaca. Svi su bijelci za to da se nagrada dodijeli sirovom romanu 'Fuck', autobiografskom svjedočanstvu odbjeglog crnog kriminalca odraslog u obespravljenim, geto-uvjetima (roman nije baš to, ali o tome poslije). Oboje crnaca su protiv toga. Obje strane imaju argumente, ali s bjelačke strane argumenti se uglavnom sastoje od fascinacije patnjom i nevoljama. Dvoje crnih članova žirija imaju književne argumente i još pokoji drugi, vezan uz manipulaciju crnačkim iskustvom. 'Žao mi je, ali nas je troje, a vas dvoje', kaže jedan bijeli član žirija. Druga članica, također bjelkinja, pokroviteljski im objasni: 'Važno je da se čuje crnački glas'.

U toj je sceni, osim što je silno duhovita, sumirana većina onoga što ovaj film satirizira. Važno je da se čuje crnački glas, ali ih ne zanima glas dvoje stručnih, obrazovanih, književno aktivnih crnaca u žiriju. Važno je da se čuje crnački glas, ali ne ako je taj glas jednak bjelačkom. Važno je da se čuje crnački glas, ali samo ako je to onaj glas koji bijelci doživljavaju kao crnački. Nije važno je li taj crnački glas definiran mrziteljskim rasizmom ili bjelačkom krivnjom - važno je da su ga definirali bijelci. Bijelci iz ove scene prije bi umrli nego priznali da je tome tako, ali su svejedno nametnuli svoje mišljenje. Vjerojatno ne s lošim namjerama. Ali bogami ni s otvorenim umom.

Da stvar bude gora, nasjeli su na smicalicu. Roman 'Fuck' uopće nije ono što misle, nije nimalo autentičan. Nastao je iz frustracije upravo jednog od crnih članova tog žirija - dr. Theloniousa 'Monka' Ellisona (Jeffrey Wright), sveučilišnog profesora i književnika. Iako vrhunski intelektualac i nadareni književnik čiji su romani visoko cijenjeni u kritičarskim krugovima, Monk već godinama ne uspijeva izdati novu knjigu jer izdavači više-manje otvoreno tvrde da nije dovoljno crnačka. Monk se zbog rase i bjelačkog doživljaja crnačkog iskustva sukobljava i sa svojim studentima pa ga sveučilište u Los Angelesu na kojem radi zbog toga šalje na produljeni dopust, a posebno ga iziritira uspjeh književnice Sintare Golden (Issa Rae), koja postiže golem uspjeh na književnoj sceni s romanom koji opisuje teške nevolje crnih žena u getu. Monk u njezinu romanu prepoznaje manipulaciju bjelačkom krivnjom, zahtjevima izdavača i tržišta, a to ga posebno živcira jer zna da je Sintara odrasla u istim uvjetima kao i on.

Monk je, naime, iz ugledne, dobrostojeće, visoko obrazovane obitelji iz Bostona. I brat i sestra su mu liječnici, otac im je bio liječnik, majka nikada nije morala raditi, a oduvijek su imali i kućnu pomoćnicu Lorraine. Odrastao je, dakle, sa svim privilegijama koje pruža američki klasni sustav, baš kao i Sintara. I Monk opravdano smatra da je i to crnačko iskustvo te da je, s obzirom na njezine okolnosti, poniranje u priču, jezik i društvene okolnosti najsiromašnijih američkih crnaca - lažno, da doprinosi stereotipiziranju crnaca i da je, na kraju krajeva, svojevrsna klasna aproprijacija.

Već načet i nezadovoljan zbog svega toga i svojih životnih okolnosti, Monk se, pri posjeti svojoj obitelji u Boston, nađe i u nepovoljnoj financijskoj situaciji zbog potrebe da se majku preseli u dom. Ljut, frustriran i nabrušen, piše ulomak iz nepostojećeg romana nekog odbjeglog crnačkog kriminalca, pri čemu se u pisanju služi svim mogućim klišejima onog što se na tržištu smatra 'crnačkim glasom' - jezik, tema, bijes, agresija, nevolja, siromaštvo... i šalje taj ulomak svom agentu, govoreći mu neka to proba podvaliti izdavačima, naravno, pod pseudonimom. Iz toga nastaje 'Fuck', roman spomenut u prvom odlomku ovoga teksta.

Snimljen pod redateljskom i scenarističkom palicom Corda Jeffersona, mladog američkog pisca, scenarista i redatelja kojemu je ovo prvi dugometražni film, 'American Fiction' adaptacija je romana nagrađivanog američkog književnika Percivala Everetta, 'Erasure'. Everett dijeli mnoge biografske karakteristike s glavnim junakom svojeg romana i ovoga filma, a njegova je satirička oštrica uprta u ono o čemu se u američkoj popularnoj kulturi rijetko eksplicitno govori - o položaju dobro stojećih crnaca, intelektualaca, uspješnih profesionalaca, profesora, stručnjaka i klasnih 'pobjednika' američkog društva.

Duboko ukorijenjena, sistemska američka diskriminacija i distanca prema crncima u slučaju takvih kao da nema interesa za njihov glas. Kao da ih američko društvo smatra svojim 'dosadnim uspjehom' - nedovoljno zanimljivim da bi se na njih uopće obratila pozornost, nedovoljno 'posebnim' da bi išta imali reći o iskustvu takvih crnaca u Americi. Everett i u filmu Jefferson, međutim, naglašavaju poantu koja je i najliberalnijem Amerikancu, čini se, nejasna. I takvi crnci imaju svoje 'crnačko iskustvo'. Kroz drugi dio priče ovoga filma - onaj o Monkovoj obitelji, osobito o odnosu prema pokojnom ocu - saznajemo štošta o učincima koje je diskriminacija imala na stvaranje identiteta uspješnih i dobrostojećih crnaca - na njihovu definiciju muškosti, na njihovu definiciju uspjeha, na njihovu definiciju odnosa i emocija unutar obitelji, ali i na njihov odnos prema vanjskom svijetu.

'American Fiction' odličan je film, kako u svojim dramskim, tako i u satiričnim, komičnim momentima. Jeffrey Wright fantastičan je glumac, sa svojom suzdržanom i emotivnom glumom idealno odabran za ulogu Monka. Jefferson je svoj posao odradio izvrsno - nikada se ne bi reklo da je redateljski debitant, a scenaristički ionako nije jer za pojasom već nosi zasluge za epizode nekih izvrsnih serija, kao što su 'Master of None', 'The Good Place', a kao savjetnik i za 'Succession'.

No dok su se svi sjajno snašli u onom dijelu koji otvoreno satirizira odnos američkih liberalnih bijelaca prema crncima - a koji je, ruku na srce, poprilično jasan, direktan i ne osobito suptilan (iako super) - rado bih vidjela da su se malo više potrudili oko ovog drugog dijela, o Monkovoj obitelji i osobnim odnosima. Da me se krivo ne shvati, taj je dio i dalje zanimljiv, pametan i dirljiv, dobro prenosi poruku o specifičnostima crnačkog odrastanja čak i kad je ono u privilegiranim klasnim okvirima. No kao da bi se tu moglo još štošta reći, kao da je taj dio pomalo zbrzan, odmaknut u stranu i kao da se autor malo bojao prevelike suptilnosti, sitnijih 'poteza kistom' i nešto manje vidljive simbolike. Da se toga nije bojao, ovaj bi film bio remek-djelo. Ovako je 'samo' odličan.