'Pravi detektiv' već je godinama turbulentan TV serijski fenomen. Nakon prve sezona, koja je istodobno nosila obilježja remek-djela i napornih mačističkih filozofija o vremenu kao krugu (+ kurva s rogovima) - slijedila je katastrofalna druga sezona koju bi bilo najbolje zaboraviti, pa zatim treća, s Mahershalom Alijem i mučnim pokušajima vraćanja na izvorni đir. Čak i u najboljim izdanjima True Detective je poticao rasprave i kontroverzije, a u onim najgorim, svejedno je izazivao iščekivanje fanova. No nakon što je najavljeno da će četvrta sezona biti istodobno odstupanje od TD-sheme i povratak u nju, zainteresirala sam se čak i ja, koja sam od serije odustala još kad je Mahagonija u prvoj sezoni počeo rastavljati limenke pive uz svoju teoriju o svijetu i svemiru. Nisam nakon toga više bila u stanju ni pomisliti na 'Pravi detektiv' a da ne zakolutam očima uz tiho: 'Ajd, začepi, ubi' me promaja'.

No četvrta sezona 'Pravog detektiva' imala je nekoliko novih karakteristika koje nisam mogla ignorirati. Prvo, sjahao je Nic Pizzolatto (OK, ostao je kao izvršni producent, ali po tome da više ne piše seriju moglo se pretpostaviti da više neće biti neuspješnog grčenja da se vrati na slavu prve sezone), a kao showrunnerica je zajahala Issa López. Uz rizik da me se zbog toga proglasi histeričnom woke feminacistkinjom, reći ću samo da mi se odmah svidjelo što je ta, inače ultramacho serija, povjerena ženi. Ne mora biti bolje ako bude drugačije, ali mora biti drugačije da bi bilo bolje, jel' te.

Drugo, prva je to TV ili streaming serija u kojoj glavnu ulogu igra Jodie Foster, oskarovka koja nije odigrala nijednu lošu ulogu u životu (čak i kad je glumila u lošim filmovima), a u rubrici ikonskih detektivskih likova za opasačem će zauvijek nositi Clarice Starling iz filma 'Kad jaganjci utihnu', što je vjerojatno jedna od najboljih uloga kojom je prikazana borba, strepnja i nadvladavanje straha žene u muškom svijetu i poslu. Njezin se televizijsko-detektivski debi, dakle, nikako nije smio propustiti. Doda li se tome da je i za njezinu detektivsku partnericu u priči odabrana žena, koju glumi bivša boksačica Kali Reis, pripadnica jednog od sjevernoameričkih autohtonih plemena - jasno je da je četvrta sezona ove franšize krenula drugim putem.

I taj je put dobar. Ne savršen, ne bez za True Detective tipičnih komplikacija i suvišnih začina, ne bez momenata koji sumnjivo podsjećaju na druge recentne detektivske serije, kao što je australski Deadloch - ali dobar. U priči koja bi se referentnim prečacem mogla opisati kao križanac 'Twin Peaksa' i Carpenterova 'Stvora', Jodie Foster glumi detektivku Liz Danvers, šeficu policije u izmišljenom aljaškom gradu Ennisu. Liz je ono što bi dobrohotni seksisti nazvali 'oštrom babom', a zlonamjerni 'zločestom bitch', uglavnom zato što je nije briga što lokalci misle o njoj i njezinim seksualnim navikama.

Jednoga dana, taman na početku razdoblja tijekom kojeg u tom dijelu Aljaske više ne sviće dan, enniska policija, pa time i Liz, otkrivaju da su sa znanstvene istraživačke stanice u okolici gradića nestalo svih osam znanstvenika. I ne samo to. S postaje je nestalo osam muškaraca, a u postaji je, uz upaljene televizore, nepojedene grickalice i večeru, ostavljen i odrezani ženski jezik (Deadloch alert!). Upravo zbog tog jezika, koji podsjeća na jedan stari, ali u njezinu slučaju nikad zaboravljeni slučaj, Liz se u istrazi pridružuje državna policajka Evangeline Navarro, iako odnosi između nje i Liz nisu nimalo partnerski, a kamoli prijateljski.

Odnosi su ono što uvelike pokreće priču ovog izdanja 'Pravog detektiva'. Kompleksni odnosi i kompleksni likovi, pri čemu je True Detective oduvijek težio ovom potonjem (kompleksnim likovima), ali je to istinski ostvario tek sad. Odnosi su ujedno i nešto što pomalo opterećuje ovu sezonu jer ih je praktički bezbroj i njihovim se 'hvatanjem' pomalo manipulira gledatelja i svraća mu se pozornost s otkrivanja misterije. Jer da nije tako, gledatelji bi vjerojatno već negdje oko četvrte epizode skužili u čemu je stvar. Možda i ne bi, jer im se neke ključne indicije bezrazložno i trapavo skrivaju, ali upravo je to opterećenje o kojem govorim.

S druge strane, dodatni fluff i začini u ovoj sezoni doslovno su poslastica, kao što je to slučaj s cijelom atmosferom dugotrajne noći koja 'omekšava' granicu između stvarnosti i natprirodnog. Za moj ukus, autori su se mogli čak i malo više poigrati tom atmosferom, dodati još malo hororskih elemenata, polarnih medvjeda koji prijeteći lunjaju gradom, losova koji uz posljednje zrake sunca skaču s ledene litice i hrpe leševa zamrznutih u sleđenoj, bolesnoj koreografiji usred mraka.

Ne bi nam bilo previše ni još malo Fosteričina rasturanja i šutanja dupadi, kao ni sličnih djelatnosti mlađe joj kolegice, ali baš kao i prethodnog, atmosferičnog & hororičnog elementa, ima ga sasvim dovoljno da nakon svake epizode kažemo mljac! Kada sve završi - a sada mi postaje teško pisati a da baš ništa ne spojlam - takav je i ukupan dojam o ovoj sezoni. Nije sve ono što bi 'Pravi detektiv' mogao biti, rasplet je pomalo razočaravajući, previše je elemenat koji bespotrebno odvlače gledateljsku pažnju, a nemaju nikakav smisleni kraj, moglo je i još malo više darkerštine i thinganja ala Carpenter, no ipak - pogledajte.