Jedini problem koji imam s filmom 'Uboga stvorenja' Yorgosa Lanthimosa jest taj što sam o njemu previše čitala prije nego što sam ga uspjela pogledati. Toliko sam čitala o njemu i toliko se uživjela u rasprave koje su vodili oni koji su ga gledali da sam dobila dojam kao da već znam hoće li mi se svidjeti ili neće. Malo su me zavodili oni koji su tvrdili da je film feministički, malo oni koji su tvrdili da nije, ali ono što nisam mogla predvidjeti jest da će me najviše od svega zavesti film sam. Naime, uz rizik da ispadnem naivna šiparica sa zvjezdicama u očima, moram priznati da me film očarao i da mi je veličnastven. I da mi je potpuno svejedno je li feministički ili nije.

Mislim, naravno da nije feministički i naravno da to jest bitno. Film iza kojeg stoje misaone kreacije trojice muškaraca (redatelja, scenarista i autora književnog predloška) u principu ne može biti feministički, a i u nekim momentima filma to se i vidi, odnosno osjeća. Samo muškarac, naime, može smisliti detalj da se žena oduševljeno seksualno budi zato što si je ugurala jabuku u vaginu, a i netko tko ženinu emancipaciju shvati kao emancipaciju gotovo isključivo kroz seks - ne može se baš pohvaliti visokim stupnjem feminističke osviještenosti. No usprkos svemu tome, film je toliko razigran, drugačiji, zanimljiv, duhovit i prelijep da me uspio sasvim obuzeti.

Većinu priče već svi znate. Bella Baxter, superčudno žensko biće koje u filmu (fenomenalno!) glumi Emma Stone rezultat je bizarnog eksperimenta već ionako pomaknutog profesora Godwina Baxtera (Willem Defoe). Bez suvišnih spojlera - dijete je u tijelu odrasle žene. Profesor Godwin Baxter voli Bellu kao otac, ali je želi u potpunosti kontrolirati, čak joj i pronađe savršenog supruga, ali sve njegove planove poremeti vragolasti zavodnik Duncan Wedderburn (Mark Ruffalo), koji Bellu pozove u pustolovinu i otkrivanje svijeta, što Bella prihvaća.

Od tog trenutka počinje Bellino upoznavanje svijeta izvan kuće profesora Baxtera, pri čemu upoznaje i ono lijepo i ono nelijepo - užitak i bol, sreću i tugu.

Osim bizarne frankenštajnovske pretpostavke i neobičnih vizuala, to bi - bez odavanja raspleta u zadnja dva čina filma - bilo sve. Poprilično uobičajena, ne osobito čudna ni bizarna priča o odrastanju, samootkrivanju i ljudskom stanju. No Lanthimos i MacNamara (redatelj i scenarist) na sve su to dodali svoju čaroliju - vizualima, emocijom, perspektivom i dijalogom. Sve je to rezultiralo jednim prekrasnim, zanimljivim filmom u koji kao da uranjate sa svakom novom scenom. Doda li se tome i besprijekorna, dojmljiva gluma Emme Stone, veličanstveno komična izvedba Marka Ruffalla, dirljivo-suluda Willema Defoa i dražesno pojavljivanje nekih kultnih epizodista - dobivamo jednu raskošnu filmsku poslasticu koju morate pogledati, i to u kinu. Dobar tek!