Nekada sam bila jedna od najvećih svjetskih obožavateljica Woodyja Allena. Nisam samo bila ljubiteljica njegovih filmova, iako su mi 'Hannah i njezine sestre' i 'Zločini i prijestupi' utjecali na odnos prema životu, smrti, dobru i zlu te oblikovali smisao za humor. Voljela sam Woodyjeva djela i u svim drugim oblicima. Zbirku svih njegovih priča i humoreski - debelu knjižurinu nabavljenu u Americi prije doba Amazona - navlačila sam sa sobom kao Linus iz Snoopyja onu dekicu.

I onda mi se zamjerio. Ne samo zbog Dylan Farrow i optužbi koje je zdušno podržavala njezina majka, nego i zbog cijele priče sa Soon Yi, zbog njegovih ljigavih opravdanja, ali i zbog toga što sam neke dijelove njegovih filmova i priča odjednom, u svjetlu Woodyja Allena kao takve osobe, vidjela potpuno drugačije. I dalje mislim da su njegovi filmovi iz osamdesetih (dijelom i iz sedamdesetih, a i pokoji iz devedesetih) apsolutna remek-djela, ali više ih ne mogu gledati. Sada, naime, u njima vidim i onu dimenziju Woodyja Allena koja mi je posve neprihvatljiva. Jer vidi se. Woody ne operira u domeni u kojoj bi bilo moguće odvojiti djelo od autora.

U tom svjetlu treba shvatiti i moj doživljaj njegova najnovijeg filma 'Udar sreće', ali u tom svjetlu treba shvatiti i sam taj film. Na pragu desetog desetljeća života, kada bi mnogi drugi redatelji (ne kažem svi) odavno otišli u penziju, uživajući s unucima i familijom te se povremeno pojavljujući kao cijenjeni emeritusi u žirijima raznih festivala, Woody Allen to ne može. Familija ga se uglavnom odrekla, festivali njegove filmove više čak i ne žele prikazivati u službenoj konkurenciji (barem u Veneciji nisu htjeli), a dok je prije mogao birati iz reda u kojem su čekali glumci koji su u svoj životopis htjeli upisati suradnju s njim, danas gotovo nijedan američki glumac ili glumica iskreno ili kalkulirano više ne žele raditi s njim. Sada u svojem životopisu više NE ŽELE ubilježenu suradnju s njim. Zato je on, dijelom zbog toga što ima 'crve v riti', dijelom zbog toga što želi nešto dokazati, otišao u Francusku, gdje je ipak našao ekipu koja želi.

Iz toga nastali 'Udar sreće' odličan je pokazatelj da Woody NIJE htio (ni mogao) dokazati da ga i u 88. godini žulja nemir pregoleme kreativnosti. Dokazao je da je i dalje kompetentan, vješt i pametan redatelj, da zna iz glumaca izvući najbolje čak i kad ih režira na jeziku koji uopće ne govori (film je kompletno na francuskom) i da i dalje zna direktoru fotografije objasniti kako prelijepo snimiti slike šume i parka u jesen. Što se svega ostalog tiče - taj film uopće nije morao biti snimljen. Nema u njemu ničega naročito lošeg, glupog ni uvredljivog, ali niti je Woody u tom filmu rekao nešto što nije rekao već pet puta dosad niti je to učinio na neki novi način. Snimljen je samo zato da Woody pokaže da još može.

U priči o lijepoj i šarmantnoj Parižanki koja se dosađuje u braku s bogatim, posesivnim, naporno-popujućim, a na kraju se ispostavi i psihopatskim suprugom - odjekuju i razvodnjeni 'Zločini i prijestupi' i 'Match Point' i još deseci drugih Allenovih filmova. Muška nesigurnost zbog veze sa ženom koja je ljepša i mlađa od njih, pa bi je netko mogao 'ukrasti' i opet je, kao u apsolutno svim njegovim filmovima, slabo suočena s pitanjem: 'A zašto onda biraš isključivo mlađe i ljepše od sebe i tretiraš ih kao trofeje?', većina sporednih likova tretirana je kao rubno karikaturni kor, a lagani, probavljivi humor - mnogo pitomiji od bilo čega što je Woody nekada znao servirati - podvučen je je jednako laganim i probavljivim jazzom. Ništa o čemu ćete pričati prijateljima. Za većinu ljudi - ništa čega će se čak i sjećati nakon mjesec dana. I autor i publika i filmska umjetnost mogli su bez ovoga. Sic transit gloria Woody.