Kada je prije cca tri godine Emerald Fennell pokosila publiku i kritiku svojim filmom 'Promising Young Woman', usput još i pokupivši Oscara za najbolji scenarij, nisam bila oduševljena. Film mi je bio dobar i cijenila sam cijelu feminističku priču o #metoo osveti, ali nije me oborio s nogu. Nekako mi je sve na kraju ispalo zbrkano, nefokusirano i činilo se kao da autorica boluje od česte boljke debitanata - odmah želi ispričat ama baš sve živo što joj je palo na pamet. To kod mladih filmaša dosta često znači i to da se zapiknu na neke jako cool scene koje su im se odigrale u glavi, a da pritom nisu u priči uspjeli stvoriti dovoljno kvalitetno opravdanje za njihovo postojanje. No ipak, film je generalno bio dobar (3), koncept iznimno zanimljiv i ponešto radikalan pa su se te mane mogle pripisati relativno nevažnim početničkim spoticanjima.

No evo, prošle su tri godine, pojavio se drugi film Emerald Fennell i opet isto. Ovih dana naširoko komentiran i na Prime Videu streaman 'Saltburn' još je jedan njezin film u kojem od previše stvari koje je željela reći - gubi fokus. Pritom još i, za razliku od 'Promising Young Woman', nije nimalo originalan, radikalnost ostvaruje samo u rijetkim proplamsajima, a još i na kraju nije sasvim jasno što je htjela reći tom pričom. No ima jako fora scena, neki su dijalozi ultrazabavni, Rosamund Pike je vrhunski odigrala apsurdnu bogatašicu tipa AbFab i jasno je da se ekipa vrhunski zabavljala dok nam je dočaravala kako se superprivilegrani bogataši zabavljaju na ladanju, ali... što je to? Neki čudnovati hibrid 'Talentiranog gospodina Ripleyja' i 'Skrivene ljubavi' s još malo nabrijanijom buržujskom komponentom? 'Povratak u Bridshead' kakav bi Evelyn Waugh napisao da je živio početkom 21. stoljeća? Još jedna ubij-bogataša fantazija, ali s više golih guzica nego epizoda 'Successiona' u kojoj Kendall slavi rođendan? Evo, ja ne znam.

Uglavnom, priča ispričana 'na suho' totalno podsjeća na 'Talentiranog gospodina Ripleyja', samo što nitko ne ide u Italiju, nego se sve odvija na Oxfordu pa onda u downtonabbeyjevskoj ljetnoj rezidenciji jednog od glavnih likova. Taj glavni lik je Felix (Jacob Elordi), glavni frajer na Oxfordu, koji svojim šarmom, ljepotom i tipičnom sretno-bogataškom nonšalancijom privuče pozornost svojeg kolege Olivera (Barry Keoghan, koji je jako dobar glumac, ali mu je uloga u 'Duhovima otoka' ipak sjela puno bolje nego ova). Oliver je siromašni student na stipendiji (ili barem tako mislimo) koji se igrom slučaja (ili barem tako mislimo) uspije zbližiti s Felixom pa ga ovaj, kad Oliveru umre otac (ili barem tako mislimo) pozove da provede ljeto u dvorcu njegovu obitelji koji se zove Saltburn.

Oliver u Saltburnu upoznaje Felixovu familiju - majku Elspeth (fenomenalna Rosamund Pike) i oca sir Jamesa (također izvrstan Richard E. Grant) i sestru Venetiju (Alison Oliver) i još neke njihove kućne goste, batlere, rođake i čitavu četu ekipe koja dolazi onamo partijati. Ljeto mu je ispunjeno raskalašenim lifestyleom, seksom i uživancijom, ali i pomalo kompliciranim miješanjem u odnose u Felixovoj obitelji. I to traje sto gladnih godina. I koliko god na momente bilo zabavno, seksi, duhovito i razigrano, jednostavno je previše. Scene koje su trebale, kao, biti šokantne - kao ona u kojoj Oliver pije vodu u kojoj se Felix upravo okupao - samo su utjelovljenje engleskih fraza.

Do trenutka kada se nešto konačno i dogodi, prođu tri četvrtine filma, a kad se počne događati, događa se glupo. Ne samo da je bezvezno i očekivano, nego još onda Fennell u zadnjih dvadestak minuta sve eksplicitno objašnjava k'o da smo debili. Ne mogu reći da mi je žao što sam gledala, ali jedno je sigurno. Emerald Fennell kao potpuna autorica - i scenaristica i redateljica - nije bez talenta i uzbudljivih potencijala. Samo bi joj trebao netko da joj malo 'šara' po svemu onome što piše.