Kada mi je početkom upravo proteklog tjedna brzi antigenski test s dvije debele, upečatljive crte nedvosmisleno pokazao ono što sam po simptomima već ionako sama zaključila - da sam fasovala COVID-19 - i plan daljnjeg djelovanja bio je sasvim jasan. Krevet, pokrivači, čaj, limun i skidaj tu temperaturu koja skače k'o da je na atletskom mitingu Borisa Hanžekovića.

Usputno gledanje serija i filmova nametnulo se, naravno, samo od sebe jer za čitanje me previše boli glava, a spavati ne mogu, barem ne u onom obliku u kojem bi to spavanje bilo mirno, okrepljujuće i ne bih ga sama sebi svako malo prekidala hrčući kroz potpuno začepljeni nos. Dakle, naprijed sa streaming servisima!

Brzim pregledom Netflixove ponude otkrila sam da je odnedavno dostupna serija 'Fool Me Once'. I ne samo dostupna, nego i trenutačno najgledanija u Hrvatskoj. Pa ajmo vidjet.

Kakva greška.

Ne znam je li problem u seriji ili u virusu, ali pogledala sam više od pola a da sam se pritom samo izmučila. OK, i inače čovjek ne bi očekivao pregolemu pamet od nečega što je najgledanije, a nisam baš ni očekivala intelektualne vrhunce od ekranizacije Harlana Cobena, ali prve dvije ili tri epizode stalno sam vraćala natrag da vidim je li priča doista tako grbava ili sam ja uskraćenih spoznajnih moći zbog virusa. Uglavnom, fora je u tome da glavnoj junakinju - vojnoj pilotkinji helikoptera - na početku serije muž pogine kad ih zajedno napadne motoristička banda u parku, ali onda ga ona skuži na snimci kamere kojom nadzire dadilju - lik ušetao i došao vidjet kćer. I sad tu naša glavna junakinja zbog toga potegne barem pet totalno idiotskih poteza - počevši s time da snimku ostavi na izvol'te dadilji - a onda je ostatak serije samo još veće kompliciranje istih debilana.

Sve je skupa jako skupo producirano pa cijela priča izgleda kao apsolutno nerealistična, hiper kolor-korigirana isprazna vježba iz video-editinga, glumci su angažirani isključivo po izgledu i ultrastilizirani, glavna junakinja nije uvjerljiva ni kao ražalošćena supruga ni kao majka ni kao ljudsko biće, a priča se razvija u takvim pravcima da mi je na temperaturi 39 skoro eksplodirao mozak. E, da. I glumi Joanna Lumley. Uglavnom, bolje da to nisam ni počinjala gledat. Nove serije, pa onda još k tome i razvikane hit-serije ne idu uz koronu i temperaturu.

Zatim sam pokušala dovršiti seriju 'Big Mouth', inače simpatičnu animiranu seriju na Netflixu, u kojoj komičari kao što su Nick Kroll, John Mulaney, Maria Bambord i slični već podosta sezona raspliću storiju o pubertetu. Dosad za seriju nisam imala ništa osim simpatija, ali u covidoznoj muci jednostavno mi je bila previše. Da sam čula samo još jednu šalu o maničnoj masturbaciji s jastukom koji nakon toga pet godina nije opran ili da mi se prikazala samo još jedna eksplicitna menstrualna rapsodija u crvenom, mislim da bi i Netflixov ekran od mene dobio malo eksplozivne erupcije pileće juhe.

Zatim sam zaključila da je jedino rješenje pustiti "reprizu" nečega što sam već (barem jedanput, ali najčešće i više puta) gledala pa epizode mogu letjeti pred mojim očima, a ako koju i prespavam, nije greda. Također loša ideja.

Uz epizode američkog 'The Officea' u više sam navrata sanjala da sad moram ponovno napisati tu epizodu, ali tako da Steve Carrell ima COVID pa bih se u polusnu mučila sa smišljanjem kako to učiniti i kako sve uklopiti u priču, a kad sam se prebacila na 'Brooklyn nine-nine', počela sam u seriju ubacivati zvukove koje sam čula iz susjedstva, pa mi je kapetan Holt u jednom trenutku pjevao šteta duše, šteta tila, samo njoj sam viran bija jer je tu pjesmu netko puštao na šetalištu nedaleko od moje kuće.

Na kraju sam se nekako uspjela smiriti uz australsku seriju 'Fisk', koja je toliko jednostavna da u nju ne možeš ništa ubaciti, ništa dosanjati i ništa neshvatiti zbog temperaature. No bilo bi najbolje da sam od svega digla ruke, što i vama, u slučaju bolesti, od srca preporučujem.