Dokumentarni serijal 'Diplomatska oluja' govori o stvaranju Republike Hrvatske kakvu znamo i ludo volimo i ta je priča ispričana iz perspektive diplomatskih aktivnosti. Drugim riječima, rane devedesete u domovini nam dičnoj, samo ne s ratom, braniteljima i VBR-ovima, nego sa sredovječnim do starim muškarcima, koji dok im čeljad gine koljući jedan drugoga, sjede za stolovima, piju mineralnu i igraju verbalni 'Riziko'. Serijal je snimljen prema knjizi Mate Granića, super dijabetologa koji je napustio pacijente da bi spasio Hrvatsku. Bio je ministar vanjskih poslova i jedan od najbližih suradnika Franje The Oca Domovine Tuđmana, zna sve o diplomatskim pregovorima, Daytonskom i Washingtonskom sporazumu, s Richardom Holbrookeom si je bio na džez buraz i super se oblači. Tulumišku u povodu izdavanja drugog izdanja te knjige nedavno su pohodili svi najveći frajeri iz HDZ-a pa je, sve u svemu, prikazivanje tog serijala na javnoj telki je totalno big deal.

Jedini problem s tim serijalom o diplomatskom stvaranju Republike Hrvatske jest - dobro me poslušajte jer ću vam otkriti veliku tajnu - to što govori o diplomatskom stvaranju Republike Hrvatske. Mislim, koga briga? Okej, svi volimo da diplomacija radi ko urica pa svi u državi koju zastupa zbog toga živimo u slobodi, demokraciji i blagostanju, ali ako i sami nismo diplomati, povjesničari ili bolesni mazohisti koji će pogledati svaki dokumentarac koji se prikazuje na televiziji - kako nam može biti interesantno gledati televizijsku emisiju o PREGOVORIMA ZA STOLOVIMA? Pa onda još o pregovorima za stolovima za kojima je bio Mate Granić. Koji, unatoč genijalnoj dijabetologiji, suradništvu s historijskim lavovima i super oblačenju - nije najzanimljivija osoba za svijetu. Čitanje knjige još da, ali TV priča? Netelevizičnost se ovdje mjeri megatonama.

Školski i tehnički gledano, dosadašnje dvije epizode napravljene su profesionalno i s visokim standardima. U svijetu sjajnih časopisa ne bi baš bio Vogue jer nema toliko love, ali tu negdje oko Cosma bi se muvao. U svijetu TV dokumentaraca bio bi 'Smrt Jugoslavije', ali bez fenomenalnih arhivskih snimaka, bez priče sagledane sa svih strana, a ne samo s hrvatske, bez naratore i, da skratim - zapravo potpuno drugačije od 'Smrti Jugoslavije', ali s nekim zajedničkim sugovornicima i desetinom zajedničke teme.

Ono što me u slučajevima ovakvih serijala na domaćoj javnoj televiziji uvijek impresionira jest kako lako glume da su objektivni i nepristrani, iako totalno PR-ovski prikazuju priču samo s jedne strane, samo iz perspektive 'naših momaka', njihovih anegdota, priča i interpretacija. Em što je Genscher rekao njemu, em što je on rek'o Genscheru, em kako su se potom grohotom nasmijali ili gorko zaplakali. Primjerice, u sinoćnjoj epizodi nema majci da bi prikazali nekog mrskog neprijatelja koji se protivio međunarodnom priznanju Hrvatske i lobirao protiv njega. Pa da ga je barem pritisnut da objasni KAKO SE USUDIO ili takva nekakva ispitivačina. Ovako je sve smrtno dosadno, pa makar i tehnički bilo dobro odrađeno. A i o tehnikama i odrađenosti bi se moglo razgovarati kad se čovjek prisjeti načela audiatur et altera pars (nek se čuje i druga strana), koje se, vjerujem, podučavalo na visokoj školi kojoj je Mate Granić nekoć bio dekan. Ali dobro. Ajmo reć' da je to priča ispričana iz subjektivne perspektive dotičnog pa joj je zapravo jedini problem to što je monotona i dosadna.

I tako će takvi dokumentarni serijali uvijek izgledati. Sve dok se takvi, u suštini povijesni dokumentarci, koji su i inače zanimljivi samo jednoj uskoj niši gledatelja, rade tako da si pomoću njih grupica sredovječnih do starih muškaraca gradi spomenik zato što su osobno sudjelovali u važnim pregovorima za važnim stolovima dok je čeljad ginula po rovovima. Za nešto zanimljiviji sadržaj bilo bi potrebno potpuno promijeniti stil i priču sagledati iz mnogo drugih, pa možda i onih dosad nepoznatih kutova. A ovaj serijal - barem sudeći po prve dvije epizode - to ne radi.