Već se po prvoj epizodi serije 'Dnevnik velikog Perice' vidjelo da nas je na Hrvatskoj televiziji dočekalo nešto sasvim posebno. Otprije traumatizirani raznim domaćim igranim užasima, gledatelji su reagirali s opreznim odobravanjem i, navikli na to da čak i dobre domaće serije moraju imati ozbiljne nedostatke, okom sokolovim odmjeravali svaki pokret glavnih i sporednih likova, važući je li im naglasak dovoljno purgerski i generalno, samo čekajući da se sve pokvari, razvodni ili pretvori u smeće. Bilo je, dakako, i onih koji su na svojim prigovorima ustrajali do kraja - nikako nisu mogli oprostiti činjenicu da je Peričin govor dok piše dnevnik pretjerano književni, nije im pasalo što je Perica plah i povučen (odnosno, kako su sami govorili i pisali - papak) i tako dalje. No u većine gledatelja serija je sa svakom epizodom izazivala sve više simpatija i radosti, na kraju se pretvarajući u pravi mali fenomen.

Zašto fenomen? Pa iskreno, iako sam i sama bila optimistična u vezi s kvalitetom serije, i meni se činilo da će na nju dobro reagirati gledatelj srednje i starije dobi. Svidjet će se, mislila sam, mojoj mami i njezinim frendovima jer su oni '64. plovili čamcima na faks po razlivenoj Savi, išli na plesnjake u Glazbenjak, pjevali 'U pola dva' s Duo Hani, a svidjet će se i mojoj generaciji jer smo dosta tih priča čuli od svojih roditelja, a i u našoj je mladosti još bilo dosta tog Zagreba koji se prikazuje u seriji, ponajviše likova kao što je Žnida, od kojeg smo kupovali prošvercane Levisice i karte za kino. Iznad svega, mislila sam da će se serija svidjeti Zagrepčankama i Zagrepčanima više nego drugim gledateljima jer cijeli kisdihand milostiva đir ostatku Hrvatske zna dosta natezat živac. No prevarila sam se. Prema reakcijama u javnosti, na društvenim mrežama, forumima, ali i u medijima, serija se svidjela svim demografskim skupinama. Gledali su je klinci, milenijalci, starije generacije, purgeri, Slavonci, Dalmatinci... i većinu je jako veselila.

Moglo bi se reći da je seriji do neke mjere utabao put 'Crno-bijeli svijet', kao svojevrsna prethodnica iz žanra serija koje igraju na nostalgiju za prošlim vremenima i njihovim kultnim manifestacijama, a moglo bi se reći i da je kultni film 'Tko pjeva zlo ne misli', koji je nadahnuo seriju, nepresušno vrelo kvalitete, humora, dobrih likova i estetike. I to je oboje donekle istina. No 'Dnevnik velikog Perice', osim što izvodi slične kostimografske, scenografske i rekviziterske čarolije da bi dočarao prošla vremena, ipak je potpuno drugačija serija od 'Crno-bijelog svijeta', a uspjela je i ostvariti vlastitu priču i estetiku, neovisnu o filmu 'Tko pjeva zlo ne misli', istodobno mu dajući zaslužene počasti i posvete tamo gdje je to bilo primjereno, ponajviše u likovima Ane Šafranek (Mirjana Bohanec Vidović) i Eugena Fulira (Otokar Levaj) te u posvećenosti festivalskim šlagerima s početka šezdesetih.

Gledatelje je, bez obzira na generaciju, privuklo i to što je priča serije bila jednostavna i utemeljena na vječitim preokupacijama ljudi iz bilo kojeg vremena: ljubavi, bračnim problemima, neostvarenim snovima koji se počinju ostvarivati, obiteljsko-imovinskim odnosima i komičnim momentima svakodnevnog života. Ključni su, dakako, bili i uvjerljivi likovi, prije svega Perica (Živko Anočić) i njegova (bivša) žena Željka (Csilla Barath Bastaić), pitomi stidljivko koji je tijekom šest epizoda serije zapravo tek počeo odrastati i dominantna alfa-žena koja za to nije imala strpljenja. I svi ostali - Dušan Bućan kao Žnida, Iva Babić kao Nada, Goran Navojec kao kapetan Karlo Bulić (očito posveta legendarnom glumcu koji je glumio Dotura Luigija u 'Malom mistu'), Nikola Kojo kao zastavnik Žegar - bili su kao sliveni sa svojim ulogama, a posebno bih, u razigranim, duhovitim sporednim ulogama pohvalila Pjera Meničanina i Anu Begić Tahiri. Silno je simpatičan bio i neprepoznatljivi Dejan Aćimović kao dobroćudni direktor škole. Kada se sve to zagrnulo gotovo medmenovskom kostimografijom u stilu šezdesetih i divnim pjesmama, prekrasno snimljenim kadrovima i općenito, vrlo visokom razinom vizualne estetike - dobili smo, kao što rekoh, FENOMEN.

Kada bih išla tražiti neku zamjerku, onda bih spomenula da se po zadnjoj epizodi vidi da su autori imali još štogod ispričati, ali su se morali zaustaviti na šest epizoda jer su neki dijelovi baš te, jučerašnje zadnje epizode bili pomalo zbrzani i ispričani vrlo općenito. Zbog toga se - a i zbog vlastitog uživanja u seriji, kao i zbog njezine popularnosti - nadam da će HTV naručiti još koju sezonu. No čak ako i to ne učini, serija je sa sjajnim završnim kadrovima (Peričino ispuhivanje dima cigarete pred objavljivanje pobjednika na festivalu i njegov zadnji pogled u kameru) ipak lijepo zaokružila priču koja će nam ostati u sjećanju i koju ćemo, vjerujem, još mnogo puta gledati u reprizama.