Žiri književne nagrade tportala, kojim predsjeda prevoditeljica i pjesnikinja Vanda Mikšić, a čine ga još kroatistica Andrea Milanko, redateljica Anica Tomić, pisac Robert Perišić te psiholog i tportalov kolumnist Boris Jokić, odabrao je nedavno pet finalista koji ostaju u utrci za titulu najboljeg hrvatskog romana izdanog u prošloj godini i nagradu od 10 tisuća eura.

Među njima je i debitantica: Dora Šustić s romanom "Psi" (GKR, 2022.), stilski i izražajno hrabrim štivom u kojemu otvoreno, bespoštedno i bez zadrške piše o netipičnoj ljubavnoj priči. Pripovjedačica njezina romana živi u Pragu, gdje studira scenaristiku na FAMU i proživljava burnu ljubavnu vezu s Turčinom Leonom, fatalnim bonvivanom i fotografom koji i dalje nije prebolio smrt svoje mlade supruge. Godinama kasnije, paralelna pripovjedna linija donosi nam njezinu andaluzijsku avanturu, jer odlazi u potrazi za galgosima, divljim psima iz naslova romana, zapravo za svojom neuhvatljivom i davno proživljenom ljubavlju, kako bi se riješila okova prošlosti.

S Dorom Šustić smo opsežno o romanu porazgovarali još dok je bio svjež na policama knjižara. Tada nam je otkrila kako se, pišući ovo autofikcijsko štivo sa snažnim autobiografskim elementima, zapravo nije suzdržavala, no kako je dolazilo vrijeme krajnjih priprema za tiskanje djela - dakle, vrijeme korekture, prijeloma teksta i sl. - imala je dvojbu: treba li pustiti tako iskren tekst?

"Tijekom procesa imala sam jedno pravilo, da se ne cenzuriram. Jer da jesam, ostalo bi na površini i bilo bi sentimentalno. Ali da bi emocije postale dublje, da bi potonule, ne smijem imati safety net. Kad sam prihvatila da nema cenzure, onda sam prihvatila to putovanje. I nisam puno o svemu razmišljala tijekom pisanja, ali jesam tijekom korekture. Imala sam poriv puno toga cenzurirati jer sam znala da roman ide van. Spriječila me, u velikoj mjeri, Olja Savičević Ivančević, urednica romana. Bilo mi je bitno da mi netko kaže da je to OK. Da nije vulgarno, da nije too much, da je dio tog svijeta i da je potrebno romanu. Da je to glas pripovjedačice i da joj mora pripadati", rekla nam je Dora tada u intervjuu.

Ovoga puta s autoricom razgovaramo o odjeku njezina romana, važnosti književnih nagrada s izdašnim novčanim iznosima i tzv. ženskom pismu.

Prošlo je već neko vrijeme od objave vašeg prvijenca, a knjiga živi među čitateljstvom, dobiva dobre kritike, a evo je sad i u finalu književne nagrade tportala. Kako ste doživjeli taj svoj uspjeh?

Drago mi je da se knjiga čita, da je dobro prihvaćena u publici i da je došlo do drugog izdanja.

Što kažete na konkurenciju u finalu, jeste li čitali ostale romane?

Čitala sam jedino "Ljeta s Marijom", ostale nažalost još nisam, ali na popisu su. Konkurencija je impresivna, zapravo logičan izbor za finale takve nagrade, nije mi sasvim logično kako sam se ja ubacila među njih, ali svakako mi laska. To su sve autorice i autori koje čitam i pratim, a naročito mi je drago da dijelim tu avanturu s Oljom, koja mi je urednica.

Što je za vas "žensko pismo"? Romani autorica često se tako karakteriziraju, što mislite o tome?

Uf, o tome sam pisala diplomski rad, ne znam uopće kako da sažmem sve što mislim o toj temi, ali pokušat ću: mislim da žensko pismo nema veze s rodnom kategorijom ili rodnim opredjeljenjem osobe koja piše, već s načinom i poetikom pisca. Helene Cixous, koja je skovala termin, pisala je o ženskome pismu kao uporu protiv falocentričnog racionalnog pisanja i dominacije muškog heteronormativnog pogleda na seksualnost, tjelesnost i međuljudske odnose u romanima i proznim tekstovima. To je određeni način pisanja koji se bavi tijelom, liminalnim, fluidnim, intuitivnim, i koji odbija postulate klasične dramaturgije i patrijarhalne književne estetike. Jean Genet, Alain Robbe-Grillet, R. W. Fassbinder, John Cassavetes, James Joyce, zbog svojih tematskih preokupacija, transgresivnosti u formi i stilu i nekonformističkih književnih i filmskih poetika, primjeri su ženskog pisma, a nisu žene. Jako puno žena, s druge strane, piše patrijarhalno, transfobno i antižensko.

Možete li čitateljima tportala ukratko predstaviti svoj roman?

Roman prati sazrijevanje mlade djevojke koja odlazi na studij filma u Prag, gdje se zaljubljuje u problematičnog, nesretnog muškarca, udovca, s kojim ulazi u turbulentnu ljubavnu vezu. Vrlo brzo shvaća da ne može nadomjestiti njegovu pokojnu suprugu, kojom postaje opsjednuta, te počinje pisati o tome. Kako napreduje njezino pisanje, tako se urušava njezina iluzija o srodnosti nje i udovca, i djevojka blijedi, preuzima tuđe identitete, šteti si ganjajući ideju velike ljubavi koja je ustvari sve samo ne ljubav. Jedini način da se riješi okova te priče jest da se vrati na njezin početak, u Andaluziju, gdje je ta ljubavna priča udovca i započela.

Zašto treba čitati književnost, što ste vi naučili ili učite iz knjiga?

Čitanje je vježbanje suosjećanja i zato je možda najvažnija praksa koja postoji, uz promatranje.

Mislite li da je važno da na domaćoj sceni postoje nagrade s izdašnim novčanim nagradama? Što to donosi spisateljici ili piscu?

Naravno da je važno! Pisanje je jedno od najpotplaćenijih zanimanja. Osim rijetkih javnih potpora, inozemnih umjetničkih stipendija i rezidencija, nema puno opcija za život od pisanja ako ne želiš pisati šund i po narudžbi (ne govorim o novinarstvu). Zato su potrebne nagrade, ali i više nekompetitivnih poticaja, stipendija i programa koji će njegovati spisateljski proces i razvoj djela.