'Avijatičari' su smješteni u vrijeme 'apokalipse' koja se manifestira kao niz dugotrajnih požara diljem planeta zbog kojih su svakodnevni dim i zagađene čestice zraka, a životi ljudi svode se na preživljavanje u oskudnim i skučenim uvjetima. Glavni junaci priče su nekad uspješan znanstvenik i njegova supruga te njihov sin i njegov partner koji se, na majčin poziv, iz Francuske vraćaju u obiteljski dom. Ponovni susret sina s obitelji u kataklizmi na vidjelo izvlači sukobe o kojima se ranije nije otvoreno govorilo.

U predstavi glume Ozren Grabarić, kojemu je ovo prvi put da nastupa u &TD-u, potom &TD-ovi glumci Sven Jakir i Robert Španić te Doris Šarić Kukuljica, koja se na scenu ovoga teatra vraća nakon 15 godina.

Možete li nam reći nešto više o vašoj ulozi u ‘Avijatičarima’ Damira Karakaša?

Damir Karakaš duboko ore po poljanama i pustopoljinama naše duše. Zanima ga društvena i svaka druga uvjetovanost, propituje moralne okvire i razbija moralne okove. Kao pisac ponekad me duboko istraumatizira bolnim istinama koje ogoli do srži. Takvo sam iskustvo imala radeći njegovu dramu ‘Skoro nikad ne zaključavamo’ (2009. režirao ju je Paolo Magelli u sklopu predstave ‘Zagrebački pentagram‘).

U ‘Avijatičarima’ su lica zbog kataklizme koja ih je zadesila dovedena do samog ruba sebe. U goloj borbi za egzistenciju, dodatno su ukliještena svojim predrasudama, uvjerenjima, slabostima i strahovima. Takve, pogubljene, Karakaš ih dovodi do granice apsurda iz kojeg se povremeno javlja humor. Damirova su lica i slaba i snažna, i tužna i smiješna. I Marija, koju ja igram, takva je. Njezin je život kompilacija straha, grčevite borbe za to da osigura egzistenciju sinu, želja da se pogubi u sjećanjima na bolji život koji je nestao.

Kako je došlo do suradnje s Teatrom &TD i kako idu pripreme za predstavu? Kako je raditi s Tamarom Damjanović i ostalom ekipom?

Prije nekoliko godina Damir mi je rekao da je napisao dramu u kojoj bi volio da igram. Prošle godine ‘Avijatičari’ su stavljeni na repertoar &TD-a i zatim je uslijedio poziv Tamare Damjanović, redateljice koju poznajem još od njezinih studentskih dana, a surađivale smo i u ZKM-u. Izuzetno cijenim njezin talent, vrlo je sistematična, hrabra i zaigrana. S Ozrenom Grabarićem već sam podijelila neke predivne trenutke u kazalištu i, na moje veliko veselje, evo nas opet zajedno na sceni. Uživam gledati s koliko posvećenosti naši mlađi kolege Robert Španić i Sven Jakir grade svoje uloge. Mala smo i složna ekipa, komunikacija je vrlo otvorena, usložnjavamo pitanja i upuštamo se u igru. Autorski tim koji čine Pravdan Devlahović (scenski pokret), Marita Ćopo (kostimografkinja), Alma Trtovac (scenografkinja), Katarina Ranković (skladateljica) i Luka Matić (oblikovatelj svijetla) velika nam je potpora i inspiracija u svim segmentima predstave.

Ohrabrenje za sve žrtve koje pritišće zid šutnje

Cijelu proteklu godinu obilježio je koronavirus. Kako ste se vi nosili s pandemijom na sceni?

Rad u ovom vremenu korone podrazumijeva u prvom redu osobnu odgovornost te pridržavanje svih propisanih i preporučenih mjera i uputa. Naravno, rizik od zaraze uvijek postoji, ali moramo se naučiti živjeti s time. Divno je prof. Radman rekao: ‘Zar cijeli život nije rizik!?’ Mi pokušavamo strah od korone držati na pristojnoj distanci.

Predajete na ADU, izvanredna ste profesorica na Odsjeku glume. Zadnjih dana ADU je u centru pažnje zbog pokreta Nisam tražila, u okviru kojega prvenstveno žene progovaraju o groznim slučajevima seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja. Kako komentirate pokret, osobito to što je krenuo od glumica?

Iznijeti problem, javno ga iznijeti, početak je rješavanja istog. Glumački poziv podrazumijeva, između ostalog, to da se rješavamo osobnih inhibicija i strahova, zatim često smo zbog prirode samog posla vrlo izloženi pa smo upravo zbog toga spremniji otvoreno progovoriti o ovakvim strahotama. Svi neustrašivi ljudi koji istupe sa svojim svjedočanstvima ohrabrenje su za sve žrtve koje još uvijek pritišće zid šutnje i straha.

Kakva su vam inače iskustva u radu na ADU, kako je podučavati nove generacije i koliko je njima danas drugačije nego što je bilo vama i vašoj generaciji?

Radeći na ADU imam priliku stalno preispitivati ne samo ono što je utkano u samu bit glumačke vještine i umjetnosti, već i sve ono što čini širi društveni i socijalni okvir da bih se unutar tog promatranja mogla nekako pozicionirati naspram svega što uvjetuje naše živote, a to je ono što čini važan dio glumačkog stvaranja. Novim generacijama neusporedivo je teže nego što je bilo nama. Tehnologija nesmiljenom brzinom mijenja svijet i čini mi se da je to utrka u kojoj gubimo, zatim akceleracija života je ogromna, gubi se mir, oduzima se pravo na pogrešku, kompetitivnost guši kreativnost. Mi smo imali priliku kontinuirano se baviti glumom, a samim time rasti i sazrijevati u svom poslu.

Vaše je matično kazalište ZKM, a na samim svojim počecima nastupali ste u Kazalištu Marina Držića u rodnom Dubrovniku. Koliko i kako vas je Dubrovnik oblikovao?

Naravno da mjesto rođenja snažno utječe na formiranje svake osobe. Ljepota Dubrovnika cijeli život me inspirirala, smirivala, a ponekad i tješila. Moj pokojni prijatelj, pjesnik Milan Milišić kaže: ‘U Dubrovniku se ne može živjeti u svom vremenu, nego samo u njegovom bezvremenu.’ Ta mi je njegova misao pomogla da konkretiziram onaj čudan osjećaj koji mi se vrlo često budi dok se šećem svojim gradom. Dubrovnik - najljepša pozornica na svijetu! Dubrovačke ljetne igre, Gradsko kazalište Marina Držića, studentski teatar Lero odredili su moj životni poziv.

Baš volim ZKM

Ove godine situacija je zbog koronavirusa bila drugačija, no inače je Dubrovnik prepun turista. Kako doživljavate tu njegovu dominantnu okrenutost turizmu, gužve u Starom gradu, Stradun pun dućančića sa suvenirima...?

Vrlo često zbunjuje me i dekoncentrira ogromna gužva i kaos koji zavladaju ljeti. Žao mi je što se ljepota grada površno pretrčava; brzinsko razgledavanje, brzinsko fotografiranje, sve je kao na nekoj ubrzanoj traci. Pitam se kakvi se dojmovi o Dubrovniku ponesu na taj način. Zašto je tome tako? Jedini odgovor koji se nameće je suluda želja za konzumacijom svega i posvuda.

U ZKM-u ste još od 1992. Čega se sjećate iz svojih početaka u tome teatru?

Pozornica ZKM-a jedna je od meni najdražih ne samo na ovim prostorima, nego i šire. Kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća naš kazališni život obilježile su velike predstave koje su se igrale u ZKM-u. Uživala sam u gledalištu i tada nisam ni slutila da ću za nekoliko godina postati dio tog divnog ansambla. Godine 1991. predstava ‘Hekuba’ u režiji Ivice Boban, nakon premijere na Dubrovačkim ljetnim igrama, imala je svoju zagrebačku premijeru upravo u ZKM-u i tad sam prvi put imala priliku stati na pozornicu velike dvorane Istra. Uslijedili su pozivi za sudjelovanjem i u drugim predstavama I, evo ga, još sam dio te vrijedne i nadahnute kazališne družine. Baš volim ZKM!