Izložba o Bogdanoviću realizacija je kustoskog koncepta Ivana Ristića, dugogodišnjeg sugovornika i poznavatelja velikog beogradskog arhitekta koji je posljednja dva desetljeća života proveo kao disident u egzilu u Beču. Postav koji sada može vidjeti i splitska likovna publika bio je prvi put predstavljen 2009. u Centru za arhitekturu u Beču, potom 2011. u Muzeju grada u Beogradu i 2012. u Gliptoteci u Zagrebu. Koncept postava za zagrebačku i splitsku izložbu prilagodila je urbana antropologinja Sonja Leboš u suradnji s Ivanom Ristićem.

Na izložbi su kroz video projekcije, fotografije i likovno tretiranu dokumentarnu građu predstavljeni neki od ključnih projekata arhitekta, likovnog umjetnika, pisca i političara Bogdana Bogdanovića. Obimom skromna izložba koju prati i odličan katalog svjedoči o iznimnom opusu arhitekta i brojnim projektima koji su razasuti na prostoru bivše jugoslavenske federacije.

Osim njegova najpoznatijeg projekta, spomen-područja Jasenovac, Bogdanović je bio autor cijelog niza antifašističkih spomenika koji su važan segment ukupne jugoslavenske spomeničke baštine. Taj dio nasljeđa bivše države tek je u posljednjem desetljeću u fazi revalorizacije i pozicioniranja u sklopu europske i svjetske moderne arhitekture. Riječ je o nizu autora koji su, zahvaljujući činjenici da je političko vodstvo bivše države u svakom pogledu tražilo otklon od sovjetskog modela, imali slobodne ruke u likovnoj realizaciji svojih zamisli. Naravno, puna valorizacija podrazumijeva i skidanje iracionalne ideološke stigme s antifašističke spomeničke baštine.

Bogdanović koji je za gradove tvrdio da su bića, autor je i cijelog niza knjiga o arhitekturi i urbanizmu. Njegovi projekti spomeničkih kompleksa su prije svega urbanističke intervencije i oblikovanje otvorenih prostora, parkova i memorijalnih cjelina. Njegovi uzori bili su nadrealisti kojima je i sam pripadao, poštovao je Picassa i Maxa Ernesta, a knjigu Zaludna mistrija posvetio je, kako je on to definirao, uzaludnim i tragičnim graditeljima Paladiju, Borominiju, Piranesiju i Gaudiju.

Na izložbi su predstavljeni i projekti koji zapravo fizički više ne postoje, primjerice onaj u susjednom Klisu, uz fotografiju je tek navedeno je da je demontiran. Jedan od najpoznatijih ambijentalnih spomenika je bila Partizanska nekropola u Mostaru koja sada tavori minirana, devastirana, išarana grafitima i funkcionira kao smetlište i okupljalište lokalnih narkomana. Slična devastacija Bogdanovićeva projekta dogodila se i u Vukovaru na spomen-području Dudik na Mitnici i pokrenuta je inicijativa u cilju obnove.

Sudbina njegovih projekata podsjeća i na Bogdanovićevu biografiju i tragičan izgon iz Beograda zbog otvorene kritike Miloševićeva režima.

Bogdanović pristupa prostoru kao urbanist i pejzažni arhitekt, a arhitektura je za njega primijenjena antropologija, živi organizam i prostor za dijalog s baštinom drevnih civilizacija i kultura. On opet u graditeljstvo i prostor uvodi pretpovijesne tumule, megalitske građevine, kenotafe i gradi nadrealan prostor u rasponu od polisa, metropolisa, megalopolisa do nekropolisa. Na ovoj izložbi potvrdilo se da je Bogdanovićevo nasljeđe transnacionalnog karaktera i baštinu ove regije europsko društvo tek treba upoznati i valorizirati.