Ravnateljica Male scene Vitomira Lončar zahvalila je vjernoj publici koja je pratila djelovanje kazališta kroz njegovih četvrt stoljeća istaknuvši kako je to najstarije privatno kazalište u Hrvatskoj.

"Na otvorenju je početkom prosinca 1989. bilo ukupno troje ljudi, a 'Prava stvar' prva predstava koju smo postavili", kazala je Lončar.

Obnovu u povodu obljetničke sezone ponovno je režirao Ivica Šimić, koji je Stoppardovu gorku postmodernističku komediju iz 1982. postavio na gotovo ogoljeloj sceni na kojoj je sav fokus na likovima i njihovim međusobnim odnosima.

Glavne uloge dramskoga pisca Henryja i njegove ljubavnice a kasnije supruge Annie, Šimić je povjerio Draženu Čučeku i Jeleni Veljači.

Henry je intelektualni snob koji živi u svijetu kontroliranih osjećaja, u kojemu u odgovoru na svaki izazov poseže za riječima, koje su njegova najveća snaga.

Život ga, međutim, stavlja na kušnju, kroz njegov odnos prvo sa suprugom Charlotte (Jasna Bilušić), a potom s Annie. Radnja je smještena u kazališni milje - Charlotte i Annie su glumice, Annien bivši muž Max (Frane Perišin) je glumac, kao i njezin kasniji ljubavnik Billie (Mislav Čavajda). Tu je i Henryjeva i Charlottina kći Debbie (Lana Helena Hulenić), te Brodie (Marko Hergešić), politički zatvorenik za kojega Annie pokazuje poseban interes.

Komad je postavljen kao predstava unutar predstave – život protagonista i njihove međusobne interakcije izmjenjuju se s "glumljenim" dijelovima, u kojima su oni glumci u predstavama, i to predstavama koje tematiziraju preljub i muško-ženske odnose.

Radnja se tako razvija paralelno na nekoliko razina – otvara ju scena u kojoj Charlotte i Max igraju par čiji je brak na rubu kolapsa, nakon koje slijedi prizor Henryjeva i Charlottina braka kojeg dovodi u pitanje njegova afera s Annie.

Scene se smjenjuju u brzoj sukcesiji, nabijene su izrazito životnim dijalozima, u kojima niti jedna riječ nije suvišna. Cinizam je jedna od njegovih velikih snaga – intelektualni cinizam Henryja i Charlotte, naivni cinizam Annienog intelektualnog buntovništva, cinizam Billijeve požude, Debbiene mladenačke potrage za identitetom.

Veliki je naglasak i na govoru tijela – u prisnosti dodira, fizičkom povlačenju i udaljavanju, gruboj samosvjesti ili opuštenoj ravnodušnosti, a svi su odnosi intenzivni, čak i kada se želi izraziti dosada.

Sve to pridonosi dinamici predstave, koja se gleda u jednom dahu, dok se granice između onoga što je stvarno, a što tek izmišljena priča zamagljuju i gube.

Kao što radnju raslojava i prekraja poput zagonetne klackalice, Stoppard i svoje junake razvija kao trodimenzionalne likove u kojima se klišej izmjenjuje i nadopunjuje s jasno izraženim emocionalnim potrebama, intelektualnim promišljanjima i općenitom svjesnošću življenja.

Iako se čini da ih u prvome redu motiviraju emocije, "Prava stvar" nije samo ljubavna priča. Na dubljoj razini, to je jedno introspektivno razotkrivanje upakirano u ozbiljnu komediju, u kojoj se intelektualni argumenti i promišljanja o filozofiji života, pa i o politici, pravdi i vjeri, smjenjuju sa strastvenim osjećajima.

Publika je velikim aplauzom i ovacijama pozdravila glumce i autorski tim, u čijim će se promišljanjima o tome jesu li njihovi odnosi "prava stvar" ili ne moći sudjelovati svaki dan do 5. prosinca, budući da predstava po uzoru na velike svjetske pozornice igra u ograničenom broju od ukupno 30 termina.