U svom je radu kao glumac uvijek tražio izazove, pa je tako imao prilike iskušati se i u neverbalnom kazalištu, plesu, performansu, improvizacijskoj formi, kao i mnoštvu suvremenih tekstova.

'Za razliku od mnogih učenja, filozofija i koncepata, na putu na kojem idete kroz vlastito tijelo dobijete vrlo brzu povratnu informaciju je li nešto stvarno za vas ili nije', kaže Šivak, a razgovarali smo s njim o njegovim radionicama i osobnim uvidima o terapeutskim učincima rada u glumi, kazalištu i plesu.

'Kroz glumački rad bio sam zainteresiran za kvalitetu bivanja na sceni. Zašto neki ne privlače našu pažnju bez obzira na ono što rade dok drugi jednostavno plijene svu našu pažnju, čak i kad ne rade ništa? Vrlo brzo mi je postalo jasno da to prelazi granice moje profesije i dio je svakodnevice, a i tiče se mene samog: kada sam prisutan u onome što radim, makar to bila i neka obična radnja, ona dobiva smisao i zrači sasvim drugačijom kvalitetom. Također, niti najkompleksnije radnje koje automatski obavljam nemaju nikakvu vrijednost.

Moja profesija mi je pružila niz korisnih prilika da to istražujem, ali to me potaklo da tražim i izvan nje', objašnjava svoje početne spoznaje.

Prije desetak godina Šivak je sa Zijahom Sokolovićem pokrenuo edukativni projekt (Thearto) koji kroz umjetnost glume komunicira o raznim temama.

One su rađene na način da se zajedno s psiholozima i pedagozima obrađuju pristupi temi koje onda glumac oblikuje u specifičan oblik u kojem nema rekvizita, scenografije, nema 'likova', tj. priča se u realnom, prvom licu jednine.

Tema predstave 'Rođenje' jest naš dolazak na svijet, tj. začeće i devet mjeseci u maminom trbuhu, kao i tema samog glumca i njegove profesije.

'Izgleda da je ta predstava neka vrsta fenomena. Nisam u početku zamišljao da će se približiti 500. izvedba, a da ću ja i dalje se zabavljati igrajući ju. Također, nisam zamišljao da će je jednog dana htjeti gledati odrasli, iako smo je Zijah i ja zamišljali kao predstavu za djecu, niti da ću dobiti toliko iskustva u susretu sa sistemom edukacije i odgoja, s djecom, i razumjeti kazališnu-izvođačku komunikaciju i njene moguće uloge u društvu.

Susret s predrasudama koji sam imao igrajući doslovno posvuda tema je jedne omanje knjižice tragikomičnog karaktera. Te predrasude su vezane uz kazalište, glumce, odrastanje, seksualnost, roditeljstvo... velika tema.'

Također, Šivak je predavao na katedri Scenskog kretanja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, a zatim je spontano nastavio s radom na glumačkim radionicama.

'Kreativni rad ponekad može ići ruku pod ruku s tzv. terapijom, ali to nije bila moja namjera. Prije bih rekao da je prirodan slijed okolnosti u kojima se glumci, čiji su kruh svagdanji tijelo, emocije i misli, imaju priliku zainteresirati za sebe. Iz toga je nastao dio mojih radionica u kojima se koriste tehnike opuštanja, aktiviranja energije i introspekcije. Naravno, to je i dalje bilo zanimljivo glumcima jer već znaju da što su bliži sebi, autentičniji su u onome što rade, iako su se zainteresirali i mnogi koji nemaju namjeru baviti se tom profesijom.'

Predstava za djecu 'Sedmi kontinent'

Na njegovim radionicama često u prvi plan dolaze podsvjesni programi koji rade unutar nas, ali na jednom dubljoj razini – zapravo protiv nas samih.

'Moje je iskustvo da je naše nesvjesno u općoj percepciji ljudi potpuno podcijenjeno, bez svijesti o tome koliko smo uvjetovani odgojem, u obitelji i društvu. Razne iluzije koje su se u mom slučaju razbijale, i dalje se razbijaju, a tokom godina bile su vrlo otrežnjujuće jer sam imao sliku o sebi kao slobodnom i neovisnom individualcu. Istina je za moju sliku o sebi bila poražavajuća... haha!

Danas je znanstvena činjenica da naša psiha nije nešto nematerijalno, već da je vrlo konkretno u našem tijelu, bez obzira što mi mislili o tome.

Naše misli i emocije, tj. naš uobičajen unutarnji promet, itekako vladaju našim tijelom. Dok ne pročeprkamo malo po tome i ne preispitamo što je to što nazivamo 'ja', naši su životi jako predvidljivi. Budimo realni, glumimo svi, svaki dan, sa svima. Mali je broj onih oko nas pred kojima smo autentični, a i tada je to upitno. Ponekad se šalim da je jedina razlika u tome što sam ja plaćen za to.'

Šivak smatra da je sjajna kvaliteta scene, pogotovo u kazalištu, odigravanje upravo sad i nikad više. Novi izazov i osobno otkriće predstavlja mu rad s glumicom i klaunskom učiteljicom Lee Delong

'Na vrlo neposredan i nagrađujući način, u tom 'najautentičnijem od svih kazališnih stilova', kako kažu, imam priliku vratiti se korijenima svoje želje da se bavim glumačkom profesijom, ali i da se igram s vlastitim slikama o sebi. S mnogo smijeha i suza, dakako! Ima nas više koji stječemo svoje iskustvo u tome, sjajni glumci poput Nine Violić, Leona Lučeva, Vilija Matule, Maje Posavec i dr.

Trenutno s Lee Delong imam sjajne projekte i planove. Ipak, izgleda da će proći još neko vrijeme prije nego ravnatelji kuća, i oni koji ih financiraju, razumiju da klaunski rad nije vezan uz crveni nos koji zabavlja djecu, već je to jedno od vrlo širokih kazališnih i izvođačkih područja, ali i da se oslobode straha od kreativnih žena. Upravo sam dovršio dvije predstave, 'Waitapu' u Žar ptici i 'Dinosauri' u Kazalištu slijepih i slabovidnih Novi život. Puno je aktivnosti sljedeće sezone, a ovo ljeto ću posvetiti – sebi', zaključio je Šivak.

'Naša čežnja da se iskažemo je ogromna sama po sebi, bili po profesiji glumci ili ne. Hajdemo, kad kažemo 'glumci', misliti na sve nas i nije tako teško vidjeti svoj život kao scenu s partnerima, obratima i onime što čini jednu predstavu. Dakle, dovoljno je dopustiti si tu potrebu i naš će život postati kreativan bez obzira čime se bavimo. To je ono što otkrivam u vlastitom životu.'