I prije nego što je zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište najavilo da će obljetničku sezonu posvećenu domaćim autorima započeti komadom 'Drama o Mirjani i ovima oko nje' mladog hrvatskog dramatičara Ivora Martinića, on je već postao medijska roba. Razlog je u činjenici da je igran istodobno u Beogradu i Ljubljani, a pritom nije najprije provjeren u Hrvatskoj. Jugoslovensko dramsko pozorište, gdje je 'Mirjanu' postavila Iva Milošević, nije baš bilo koje kazalište, kao što ni Dušan Jovanović, koji je isti komad samo mjesec kasnije režirao u Mestnom gledališču ljubljanskom, nije bez referenci u kazališnoj povijesti ovih prostora.

Nakon zagrebačke premijere u režiji Anje Maksić Japundžić, bilo je samo pitanje tko će se prvi sjetiti dovesti i neku od spomenutih 'pretprodukcija'. Ovogodišnje Gavelline večeri iskoristile su stoga priliku da izvan konkurencije ugoste i stare poznanike iz 'Jugodrpa' te napune dvoranu onima koji su uvijek željni kazališnih gostovanja 's one strane' i ovima koji žele usporediti hrvatsku i srpsku inačicu 'našeg' teksta.

Martinićev predložak intimna je drama sredovječne samohrane majke koja 'diše, puši i živi' na granici ničega, uz uobičajenu obiteljsku situaciju - od kćeri adolescentice kojoj izmaštana glazbena karijera znači više i od škole i od majke, preko majke koja nije prestala biti 'ona koja uvijek zna bolje' i, na koncu, bivšeg supruga čije pozive sve teže podnosi. Mali i zatvoreni Mirjanin svijet opisan je šturo, ponekad eliptičnim, ali i sasvim oštrim replikama, bez didaskalija i suvišnosti. Okruženje je zadano na sličan način, od prijateljice u nesretnom braku koja planira samoubojstvo, preko druge koja još jest u braku, jer podnosi da njezin suprug hvata što god stigne, uključujući Mirjanu...

Beogradska predstava pomalo je bulevarskog tipa, otvorena u stilu i igri, mišljena po principu svega što i čitatelju i redatelju prvo padne na pamet pri susretu s tekstom. Malo metaforike skučenosti današnjih stambenih situacija, realizma nakošenih radijatora i olinjalih tapeta, stolca naslijeđenog iz boljih vremena domaće drvne industrije.

Igra je pak postavljena potpuno otvoreno, dok je metafizika prepuštena gledatelju, jer čak i kad Mirjana mašta o ljubavniku, kopulacija na pozornici mora biti konkretno balkansko nabijanje na zid, a promjena šminke i viklera barem naznačena prosijavanjem pokojeg grudnjaka. Ipak, nije riječ o komediji, još manje o farsi, jer JDP-ova produkcija radi na istinitosti, čak i dokumentarističnosti materijala, želeći reći 'Mirjana – to smo svi mi!'

Namjera nipošto nije negativna, pljesak i uzvici uglavnom ženskog dijela zagrebačke publike pokazuju da ni ovdašnji grrrrl power ne treba podcijeniti, pa se može pretpostaviti kakva je reakcija beogradske publike na monolog žene koja je napokon smogla snage suočiti supruga s činjenicama, tj. da se više ne vole, ali su 'u braku i tako će se i ponašati'.

Naprotiv, zagrebačka predstava polazi od sasvim suprotnih pretpostavki i od publike ni ne očekuje takve reakcije.

Dok se tijekom beogradske rijetko tko pita kako to, osim u Mirjaninoj glavi, komuniciraju njezin možda i izmišljeni ljubavnik i sasvim realni, ali izmješteni bivši suprug, HNK-ova inačica od početka nastupa kao snomorica, svojevrsna rekapitulacija života 'iza spuštenijeh trepavica'. Dok je još trajala pomama za latinoameričkim sapunicama, predstava bi otišla u tom smjeru, no danas se Anja Maksić Japundžić odlučila za soul mjuzikl.

Inspiraciju je pronašla u glazbenim ambicijama Mirjanine kćeri, ali realizacija je bitno kompleksnija i pametnija od onoga što bi se u HNK-u moglo smatrati i određenom provokacijom – konkretnim scenskim angažmanom grupe Songkillers. S obzirom da je šarenilo i kič već odradio Krešimir Dolenčić, a Severinu, doduše u Rijeci, Branko Brezovec.

Glazbena dramaturgija Mirjaninog sna korisna je iz još jednog razloga, a to je otvorenost krajeva dramskih rukavaca Martinićevog teksta. Uglazbljeni u klasičnu strukturu pop-pjesme, pojedini dijelovi teksta, možda i paradoksalno, privlače manju pozornost, pa glazbena linija pokriva pokoji nedostatak poante.

Ove dvije predstave zaista nisu ni približno slične, jer dok zagrebačka inzistira na otvaranju unutarnjeg svijeta, slikovitosti svih blijedih protagonista svakodnevice u njihovim časovima kad, iako sami, nikako nisu sami; druga ni ne pokušava otkriti što se događa u nutrini drugih, već zbraja posljedice.

Jedino što ih veže činjenica je da su Iva Milošević i Anja Maksić Japundžić dokazale kvalitetu Martinićevog teksta. Raspravu o ideološkim potkama pojedinih rješenja ili legendarnoj, pa već i kanoniziranoj predodžbi o srpskom kazalištu kao otvorenom i sklonijem igranju na prvu loptu, i klasičnijem, ponekad i intelektualističkijem hrvatskom glumištu, treba ostaviti za sljedeći put. Kad zagrebačka publika vidi i ljubljansku 'Dramu o Mirjani i ovima oko nje', tada će, možda, i 'ovima' i 'onima' biti lakše ponovno baratati okamenjenim argumentima.