Kad upišete ime Mladena Đorđevića u IMDB, najpoznatiju filmsku bazu podataka na internetu, u rubrici trivije pronaći ćete opis 'srpski Lars von Trier'. Internet ne pamti kome bi ovaj citat trebalo pripisati, a bilo nam je neugodno pitati samog Đorđevića za mišljenje o ovoj referenci. Čini se, naime, izrazito prvoloptaški utrpavati filmaša s tako specifičnim stilom u istu rečenicu s danskim filmskim provokatorom čiji su filmovi posljednjih godina poprilično izgubili supstancu.

U početku karijere, barem strancima, još je možda i imalo smisla prodavati Đorđevića kao 'srpskog Von Triera'. Prije skoro 20 godina skrenuo je pozornost dokumentarcem 'Made in Serbia', u kojemu je na razoran način prikazao stvarnost balkanskih pornozvijezda u potrazi za slavom. Uslijedila je i igrana eskalacija, 'Život i smrt porno bande', svojevrsni 'Ko to tamo peva' za 21. stoljeće, šokantna, ali i duboko emotivna priča o putujućoj bandi amaterskih pornoglumaca koji uslijed besperspektivnosti i neimaštine tonu na dno ljudskosti, pa i ispod njega.

Đorđević se ove godine vraća svojim najambicioznijim uratkom, teškim crnjakom na tragu klasičnih filmova jugoslavenskog crnog talasa, no s fantastično uklopljenim elementima žanrova poput horora ili fantastike. 'Radnička klasa ide u pakao', regionalna koprodukcija šest zemalja, među kojima je i Hrvatska, premijerno je izvedena u rujnu prošle godine na Filmskom festivalu u Torontu, jednom od najuglednijih svjetskih festivala, i to u sklopu selekcije 'Midnight Madness', koja predstavlja, kao što joj i samo ime kaže, najluđe filmove sa svih svjetskih meridijana. Sam Đorđević je kurator sličnog programa na beogradskom Festu po imenu 'Granice', u sklopu kojeg prikazuje filmove što ne robuju žanrovskim, stilskim niti bilo kakvim drugim kompromisima, toliko neizbježnima u današnjoj kinematografiji.

'Radnička klasa ide u pakao' upravo je takav. Izvanvremenskim filmskim jezikom progovara o stanju ne samo radničke klase, već općenito potlačene sirotinje ere divljeg kapitalizma koja se protiv bezizlaznosti iz te situacije bori uz pomoć – crne magije. Ipak, za razliku od isforsirane upotrebe mistike istočne Srbije u svijetu komercijalnih serija i filma, koja je više eye candy nego stvarni element priče, Đorđević elemente magičnog realizma prirodno uklapa u nemilosrdno crnilo stvarnosti zapuštene i zaboravljene srpske zabiti. A hrvatskoj publici bit će posebno zanimljivo to što je glavni zloduh u toj priči, u krajnje neobičnoj ulozi za svoj glumački habitus, Leon Lučev.

Sve ovo otvara niz tema za razgovor s Đorđevićem, a silom prilika obavili smo ga pisanim putem.

U razgovoru o vašem aktualnom filmu teško je izbjeći spomen kultnog talijanskog filma 'Radnička klasa ide u raj'. Zamjena raja paklom u naslovu sugerira svojevrsnu antitezu, iako Elio Petri koristi slična umjetnička sredstva da bi oslikao težak položaj radnika u društvu. Koliko se Petrijev satirični 'raj' razlikuje od vašeg 'pakla', a koje su im sličnosti?

Petrijev film gledao sam jako davno tako da ne pamtim detalje. Sam naslov tog klasika bio mi je zgodan da se poigram njim jer je moj film spoj sociopolitički angažiranog filma i horora. Raj je namijenjen tzv. eliti, oni su svoja mjesta već kupili i rezervirali, tako da mojim junacima preostaje samo pakao, gdje su već na oprobanom terenu jer su im životi takvi.

U filmu se prilično jasno ocrtavaju konture političara iz devedesetih. Dio njih je u međuvremenu za vanjsku upotrebu odjenuo talijanska odijela, a u srži su ostali isti manipulatori. S druge strane, dio kritike u filmu prepoznao je i izravnu aluziju na jagodinskog gradonačelnika i koalicijskog partnera svih srpskih vlasti u zadnjih 30 godina, Dragana Markovića Palmu, a koji je barem ostao dosljedan sebi i vremenu u kojemu je nastao. Jesu li po vama opasniji oni koji su se presvukli i glume lažne progresivce ili ovi koji se ne srame onoga što jesu?

Nositelji prvobitne akumulacije kapitala su tijekom povijesti svuda uglavnom imali okrvavljene ruke. Problem je to što se na prostoru Balkana ta prvobitna akumulacija kapitala prečesto događa. Prečesto se događa reset, tako da je teško ostvariti kontinuitet. Po meni tzv. politička elita, koja se formirala u devedesetim godinama, iza zavjese rata, nije odvojena od svjetske političke elite. Mislim da političke elite međusobno surađuju na globalnom planu. Postoji izreka kod nas: 'Vrana vrana oči ne vadi.' Tako i sve što se događa, recimo, ovdje na Balkanu, odvija se uz amen, suradnju i sukladno interesima i političara vani, tj. s njima povezanim centrima moći, nositeljima krupnog kapitala. Problemi kojima se bavi moj film nisu lokalni, već globalni, i tiču se odnosa sve jače svjetske financijske elite i sve obespravljenijeg većeg dijela čovječanstva.

Ne štedite baš puno ni radničku klasu. Iako u radnicima i godinama nakon nanesene nepravde kipti pravednički bunt, lako ga je ugušiti reality televizijom, a kao jedina alternativa za spas od apatije nude se tarot, gledanje u šalicu kave te u najekstremnijem obliku – crna magija. Je li stvarnost srpske provincije uistinu toliko turobna da je zlo moguće pobijediti samo ako se prigrli još veće zlo od njega?

Glavni junaci u mom filmu, bivši radnici namjerno uništene fabrike, zapravo su samo ljudi. Obični ljudi. Mislim da nije samo sloboda u prirodi čovjeka, već i zarobljavanje. To je komplicirana igra između Erosa i Tanatosa. Kad mojim junacima mainstream ne ponudi rješenje, oni pronalaze novog Boga – Boga autsajdera. Oni nisu profi sotonisti, oni su amateri. Njihov sotonizam je tragikomičan, autsajderski, kao i Bog koga prizivaju. Ima nešto simpatično u tom odlasku u iskonsko i pogansko, čime sam se bavio i u prethodnom filmu 'Sumrak u bečkom haustoru', a to je prkošenje civilizacijskim dostignućima, koja su zapravo krhka, vječno na staklenim nogama.

Od svih političara i tajkuna, kao najveći manipulator u filmu nameće se lik Mije (igra ga Leon Lučev) – sredovječnog povratnika u rodno mjesto koji se vraća s 'grupne terapije' te iskorištava lakovjernost lokalaca. Predstavlja se kao svojevrsni prorok koji ih preobraćuje na sotonizam kao oblik otpora protiv lokalnih tajkuna i političara. U pozadini ih, naravno, suptilno pljačka. Koja je geneza i poruka tog lika i koliko je Lučevu bilo teško uskočiti u njegove cipele, kako u smislu akcenta, tako i u smislu karaktera?

Leon i ja prošli smo trnovit put. Njemu je prvo bila namijenjena uloga misterioznog čovjeka koji je 'uskrsnuo' i sišao s planine u gradić, dok je taj lik bio mlađi. Poslije sam promijenio koncept i dao Momi Pićuriću da ga igra. Leonu sam ponudio lik Mije. Mislim da se vrlo dobro snašao. Dobro je odigrao manipulatora. On se uklapa u plejadu lažnih vračeva, proroka i spasitelja koji opsjedaju medije kod nas. Oni su utjelovljenje reality show logike koja je sišla s TV ekrana i počela preoblikovati stvarnost stvarajući košmarni spektakl.

Tema biznisa u zapuštenim zabitima vrlo je pesimistično obrađena u filmu. Ako ste dobri s politikom, sve vam se nudi na pladnju, ako ste tranzicijski luzer, lakovjerno se nadate da ćete zaraditi od činčilinog krzna, a ako ste crkva, samo treba okaditi hotel lokalnog tajkuna i bit će i za podno grijanje. Je li jedini izlaz iz ovog začaranog kruga postati gastarbajter, vratiti se u rodno mjesto te doslovno kupiti ženu?

Postoji određeni konsenzus elita koje ste spomenuli (dodao bih i intelektualnu i kulturnu elitu) koje surađuju protiv naroda, a u svoju korist. Međutim problem je mnogo širi od lokalnog. Svijet tone u krizu u kojoj će biti sve manje razumijevanja za narod. Porezi će biti sve veći, a policija sve brutalnija.

Kroz svoj rad kontinuirano provlačite motiv iskorištavanja radničke klase od elita, ali izbjegavate tipično sumorno slikanje socijale karakteristično za regionalne autore. Umjesto toga, poigravate se žanrovima poput horora, fantastike, nekad otvoreno ubacujući elemente groteske. Zašto mislite da je takav pristup efektniji?

Nisam htio napraviti učmali, stereotipni film na temu tranzicije, čime su se kinematografije iz istočne Europe dosta bavile nakon pada Berlinskog zida. Htio sam pronaći novi kut kombiniranjem socijalne drame sa žanrovima - hororom, trilerom, crnom komedijom, filmom osvete itd., uz camp pristup. Metafilmski moment sukobljavanja raznih žanrova mi je vrlo važan. Važniji od angažiranosti.

Kako biste sebe odredili na političkoj skali i koliko vaših stavova zapravo završi u filmovima što ih snimate?

Ako se pažljivo pogledaju moji filmovi, tu ima elemenata raznih političkih opcija i ideologija, slijeva, zdesna i iz centra, kojima se igram. Namjerno spajam nespojivo da bi gledaoci odustali od traženja smisla u toj ravnini mojih filmova i prebacili se na nešto dublje. Što se tiče ideologija, mislim da iza svake ideologije stoji neka interesna grupa, tj. centar moći. Oni se služe riječima. Zato sam izabrao baviti se pokretnim slikama kako bih što više izbjegao riječi jer one služe podčinjavanju i zarobljavanju.

Geopolitički položaj Srbije, koja se i preko trideset godina nakon raspada Jugoslavije pokušava predstaviti kao nesvrstana, nudi jedinstvenu mogućnost eksploatacije radnika svim oblicima kapitala, od zapadnog preko ruskog i turskog do arapskog i kineskog. Čiji zaposlenici tu imaju najgori tretman?

Svakako da je bolje radnicima na zapadu. Oni žive u tzv. državi blagostanja, a ona je, međutim, u opadanju jer više ne postoji prijetnja širenja komunizma. Postoji jedna surova činjenica, a to je da su ta visoka civilizacijska dostignuća, vezana i za tehnologiju i za kulturu, zasnovana na višku vrijednosti koji se akumulirao tijekom vremena na grbači ostatka svijeta, koji krvari i pati. Suština je da je svaki kapitalizam, bio on ruski, kineski, europski, američki itd., u svojoj suštini destruktivan i podrazumijeva povremeno žrtvovanje ljudi Bogu rata kako bi opstao.

U vašim radovima evidentno se osjeća utjecaj jugoslavenskog crnog talasa, po mnogima najoriginalnijeg filmskog perioda na ovim prostorima. Koji su vas autori najviše inspirirali, bilo iz tog perioda, bilo iz drugih svjetskih kinematografija?

Veliki sam filmofil širokog ukusa, pa mi je teško utvrditi što je sve od filmova utjecalo na mene. Filmski crni talas svakako mi je inspirativan, ali mislim da me više treba vezivati za crnotalasnu prozu koja se pojavila u jugoslavenskoj književnosti šezdesetih godina. Recimo, Miodrag Bulatović, Vidosav Stevanović, Milisav Savić, Josić Višnjić… Što se tiče stranih crnotalasnih filmova, omiljeni mi je 'Ponoćni kauboj', film na koji je, prema Schlesingerovom priznanju, utjecao Pavlovićev 'Kad budem mrtav i beo'. Često se vraćam tom filmu.

U vremenu u kojem velik dio mlađe publike nema puno više strpljenja od skrolanja po TikToku ili Shortsima, kako vidite budućnost originalnog, zanatskog i žanrovskog filma? Jesu li te kategorije rezervirane za starije ili vidite potencijal proboja nekog novog autora?

Strpljenje novih generacija publike sve je kraće. Ljudi su generalno napadnuti sa sve više impulsa (podražaja), zatrpani informacijama, tako da su naviknuti na kratka i intenzivna pražnjenja. Zato je površnost sve veća. Ali ne treba ući u vječni kliše generacijskog jaza i nadmenosti starih generacija spram novih. Treba ući u svijet onih koji dolaze i vidjeti gdje su mogućnosti da njihova posvećenost duže traje, a da temeljitost bude veća. Vjerujem da budućnost ipak nije crna.