'Roman je nastao na temelju obiteljske priče, s fokusom na osobnu priču moje bake. Tako da se prvenstveno radilo o potrebi zabilježavanja njezina života, krenulo je iz jednostavne potrebe ‘vraćanja duga’ osobi kojoj sam zbilja dugovala puno', kaže Ena Katarina Haler, čiji je 'Nadohvat' objavljen u jesen 2019. u izdanju V.B.Z.-a.

Radi se o, kako kaže izdavač, prvom suvremenom književnom tekstu koji jasnim ženskim glasom i dokufikcionalnim prosedeom pripovijeda stvarnu priču o kontroverznim zbivanjima iz naše novije povijesti, o jednoj od epizoda Drugog svjetskog rata, kad su partizani 1943., smatrajući ga uporištem ustaša, mjesto Zrin u Banovini sravnili sa zemljom. Preživjeli Zrinjani raseljeni su u folksdojčerske kuće u okolici Đakova.

'Dok sam slušala priču u djetinjstvu, naravno da sam razumjela jako malo od cijelog konteksta', kaže Haler.

'Kada sam krenula u dublje istraživanje, naišla sam i na tu kompleksu društveno-povijesnu pozadinu i shvatila da imam u rukama nešto što bi, izneseno na pravi način, moglo imati i veće značenje od individualne priče, pogotovo s obzirom na to da se nitko dosad tom temom nije ozbiljnije bavio – slabo je zastupljena i u stručnoj literaturi, često je previđena i u povijesnim pregledima. Mislim da se svakako radi o priči koja zaslužuje imati svoje mjesto. Tako da se to ‘vraćanje duga’ na kraju proširilo od onog osobnog do ispravljanja neke veće nepravde, vraćanja duga jednoj zajednici, iako je namjera bila ispričati univerzalnu priču, napraviti barem taj mali korak u ispravljanju mnogih sličnih nepravdi', kaže mlada autorica.

Forma romana, dodaje, bila joj je u svemu tome prirodan izbor.

'Mislim da je najprimjerenija zbog opsega tema kojima se bavim, a i meni je bliska - najradije posežem za romanima te kada pišem, treba mi 'prostora', detaljna sam i teško sažimam.'

Teme ustaša, partizana i Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj su dandanas aktualne, nažalost, na potpuno pogrešan način, kaže Haler.

'Uglavnom su korištene za niske ideološke rasprave. Postale su toliko svakodnevne da su ti pojmovi, koji itekako nose težinu, svedeni gotovo na vic. Iskreno, malo sam strahovala zbog reakcija na roman, upravo zbog mjesta koje ustaško-partizanske teme zauzimaju u javnosti i činjenice da ih se nekako automatski povezuje s komunikacijom na razini komentara na Facebooku; postali su neki sveprisutan alat međusobnog vrijeđanja. Zato mi je neizmjerno drago da je knjiga ipak većinom prihvaćena i da je većina ljudi koja ju je pročitala shvatila da ono što je bitno nije tko je pripadao ustašama, tko partizanima ili četnicima, niti da se tu radi o prebrojavanju nečijih zločina i vaganju krivnje, već isključivo o ljudskosti, koja postoji sa svake strane. Dobra literatura mora funkcionirati i izvan sfere politike – ako bi se ista priča izmjestila u drugo vrijeme, na drugu lokaciju, ako bi se stavila čak u apstraktni kontekst i nazivi 'ustaša' i 'partizan' zamijenili nekim drugim, izmišljenim nazivima, ideja ostaje ista', kaže Haler, čiji izdavač V.B.Z. opisuje 'Nadohvat' kao snažan antiratni roman.

Pisac Jurica Pavičić, međutim, nije ga takvim doživio i u svojoj kritici 'Nadohvat' je nazvao knjigom kakvu je 'hrvatska konzervativna javnost dugo čekala: dobro napisan, književno solidan roman koji prati sudbinu Pravih Hrvata pod Dvama Totalitarizmima, s naglaskom na onaj komunistički, koji je, naravno, partizanski i srpski'.

Haler kaže da joj je ta kritika, 'unatoč netočnom tumačenju', donijela puno toga lijepoga.

'Na tome sam zahvalna. No smatram da je iz nekog (pretpostavljam osobnog) razloga potpuno krivo interpretirao roman ili je jednostavno odlučio napisati takvu interpretaciju. U dijelu kritike u kojem prepričava tijek radnje – i to radi vrlo olako – mogla bih u svakoj rečenici naći neku pogrešku, nešto potpuno izvučeno iz konteksta ili krivo preneseno. Također, na više mjesta u svom tekstu sredstva pukog preživljavanja tumači kao 'politički oportunizam', što bih isto pripisala utjecaju osobnog viđenja. Što nije za zamjeriti, svi pristupamo iz svoje perspektive i sa svojim nasljeđem, no pogrešno je iz tih razloga odbijati sva druga viđenja ili ih ocjenjivati prema vlastitom. Priča je iznesena s jedne strane, to je istina, no na više je mjesta dana kritika te iste strane (koju ja čak ne bih nazvala ni ustaškom, više ne-partizanskom) i mislim da je stvarno jasno da ta uska vizura, ona djevojčice koja pripovijeda, nije jednostrana u smislu propagiranja nacionalizma', kaže Haler, dodajući da smatra kako je autorsko pravo izabrati kut gledanja i opseg unutar kojega će smjestiti priču.

'Ne bih se složila da sam morala eksplicitnije pisati i o ustaškim zločinima, kao što su opisani konkretno partizanski. Da, imamo moralnu odgovornost pisati nenacionalistički, progresivno, društveno odgovorno, no to se ne postiže nužno uključivanjem svih mogućih strana i gledišta (što je na kraju uopće nemoguće). Dok u djelu postoji svijest o mogućoj pogrešivosti svake strane i svakog lika, ta je odgovornost ispunjena. Naposljetku, pogrešno je i izjednačavati autora s likovima i tvrditi da su moja osobna stajališta istovjetna onima nekih likova u knjizi. Svi o kojima pišemo imaju pravo da ih se razumije, ali isto tako imaju pravo biti osuđivani. Pa ako osoba nakon čitanja romana, uz koje god tumačenje, osjeti potrebu za osudom nacionalizma, mislim da imam razloga biti zadovoljna', kaže Haler, otkrivajući da je s pisanjem romana 'Nadohvat' počela već u 14. godini.

'Tada sam napravila prvi zapis i odlučila da ću pisati o tome, no nisam mogla zamisliti da će ispasti ovako. Prvo sam se raspitivala o obiteljskoj povijesti, o ljudima koji su postali likovi romana znala sam tada jako malo. Onda je krenulo istraživanje o Banovini u to doba - tražila sam svjedočanstva o samom zločinu u Zrinu te sličnim zločinima u okolici, a kasnije se istraživanje širilo te sam pročitala puno povijesne literature i često bi me ponijelo pa bi me uvuklo i u stvari o kojima nisam uopće pisala... Istraživanje je išlo usporedno s pisanjem, bilo je tu jako puno ispravljanja, brisanja, trenutaka u kojima dugo ne bih pisala jer bih se našla pred zidom zbog nečega što nisam uspijevala saznati ili povezati', kaže Haler, dodajući da je, nakon što se doselila na studij u Zagreb, tražila informacije i u katastru, arhivima...

'Bilo je stvarno svega u tom procesu, to mi je oduzelo vjerojatno više vremena od samog pisanja, ali je uzbudljivo i gotovo pretvara sam proces pisanja u zasebnu priču. Obitelj mi je omogućila da dođem do dokumenata koji su na kraju uvršteni i u roman. Najteži su možda bili upravo ti momenti kada ne bih mogla krenuti dalje s pričom zbog neke rupe, nekog događaja koji nedostaje, nešto što ne mogu logički smjestiti, a nemam točne informacije – trenutak kada fikcija sama za sebe postaje nedovoljna. Zahtjevno je stvarati na dodiru povijesti i fikcije, ali je utoliko i nevjerojatno, stvara privid da postoji mogućnost utjecaja na vrijeme', tvrdi.

Prije nego je krenula na studij, objašnjava, već je postojao svojevrstan kostur priče te se nije puno mijenjao pisanjem.

'Svakako da mi je bilo lakše raditi na tekstu koji je do neke mjere ipak postojao, omogućavao mi je lakšu organizaciju kada bih unosila nove dijelove. Arhitektura je zahtjevan studij s obzirom na vrijeme koje je potrebno uložiti, traži dosta posvećenosti. Rekla bih da volja ipak stvori vrijeme i kada se čini nemogućim. Imala sam puno neprospavanih noći, velik dio knjige uređivala sam u vrijeme završnih predaja projekata dok sam bila na prvoj godini. Ali na neki način mi se lijepo sjetiti tog razdoblja, znala bih ugasiti AutoCad u noći i sjediti za Wordom do jutra, imala sam puno kreativne energije. Jednom sam otišla s predavanja da bih pregledala nešto u Arhivu Grada Zagreba, pa trčala doma da nastavim s radom za fakultet, ali nisam imala osjećaj da me to iscrpljuje, pisanje me poguralo u projektiranju i obratno', kaže.

Do samog izdavanja knjige došlo je, kaže, spletom sretnih okolnosti.

'Kada sam već imala napisan veći dio romana, upisala sam radionicu pisanja kratke priče. Jednom prilikom pročitala sam ulomak iz knjige, voditelju (radilo se o radionici Zorana Ferića) se svidio, pristao je kasnije pročitati i knjigu u cjelini te ju je spomenuo glavnom uredniku V.B.Z-a. Njemu se ideja svidjela, pročitao je neke od tada dovršenih ulomaka. Prijavili smo roman na program financiranja Ministarstva kulture iako smo bili skeptični, jer činjenica je da nikad prije nisam ništa objavljivala i znali smo da je mala šansa da odobre financiranje nepoznatog autora. No ipak je roman dobio sredstva, još neko vrijeme nakon toga sam ga dovršavala, prvo samostalno, pa uz moju urednicu, a taj finalni rad na tekstu trajao je skoro dvije godine i naposljetku je roman objavljen', kaže Haler, dodajući da je završila preddiplomski arhitekture. Ove godine odradila je stručnu praksu i trenutno radi u jednom arhitektonskom uredu u Zagrebu. Najesen upisuje diplomski studij.

'Trenutno ne mogu reći da pišem nešto novo. Još malo 'dolazim k sebi' od cijele situacije s prvom knjigom, skupljam dojmove i paralelno puno čitam, radim na sebi da bih mogla kasnije raditi na novom tekstu. Ali svakako se želim i dalje baviti književnošću. Arhitektura je tu na drugačiji način, no meni te dvije stvari nisu odvojive, mislim da se nekako nadopunjuju i volim taj međusobni utjecaj dviju različitih profesija, mislim da puno više dobivam kao književnica činjenicom da imam i taj tehnički način razmišljanja te drugačije razumijevanje svijeta i prostora, a koje svakako ne bih imala da sam se odlučila isključivo baviti pisanjem', kaže Haler, dodajući da isto vrijedi u drugom smjeru.

'Ne znam kako će to izgledati za deset, petnaest godina, svakako bih voljela raditi u struci, no nisam sigurna na koji način. To je osjetljivo jer je, za razliku od pisanja, arhitektonski posao kolektivan rad u kojemu je nemoguće izbjeći ovisnost o drugim ljudima, i naravno o tržištu i društvenim prilikama; puno je lakše izgubiti individualnost u takvom poslu, nego što je to slučaj s pisanjem. Tako da se nadam da će tu ta literarna strana odigrati svoje, ne bih voljela da me arhitektura 'pojede', ta odsutnost osobnog pristupa možda mi je najveći strah. Tješi me to što sam dosad uspijevala uskladiti fakultet i pisanje, pa nekako mislim da ću uspijevati održavati tu ravnotežu i kasnije', zaključuje.

Uz Enu Katarinu Haler, u finalu 13. književne nagrade tportala za najbolji hrvatski roman su Nataša Govedić ('Kako zavoljeti morskog psa?, Sandorf), Bojan Žižović ('Stranka', Sandorf), Mihaela Gašpar ('Nemirnica', Disput) i Damir Karakaš ('Proslava', OceanMore). Pobjednicu ili pobjednika proglasit ćemo 20. svibnja.