Iza Nataše Govedić, domaće teatrologinje, profesorice na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te dugogodišnje kazališne i književne kritičarke i urednice, čitav je niz znanstvenih studija, od kojih je posljednja 'Veličanstveno ništa: dramaturgije depresije'. Potpisuje, uz to, knjigu bajki 'Čarozapisi' te dva romana za djecu, 'Mrežir' i 'Zmajir'.

'Kako zavoljeti morskog psa?', jedan od pet finalista književne nagrade tportala, objavljen je u studenom 2019. u izdanju Sandorfa i njezin je prvi roman za odrasle. Bavi se temom kojoj, prema riječima autorice, u usporedbi s današnjim imperijem pornografije, 'definitivno nedostaje spektakla, sprava za mučenje, globalne politike, krvi i sjemena', ali koja se svejedno pokazuje itekako dramatičnim terenom. Riječ je o prijateljstvu ispisanom kroz 64 poglavlja, koja variraju od lirskih, epistolarnih i filozofskih dionica, preko interludija u formi bajke i proznih obrada dramskog i filmskog pripovijedanja, do likovnih refleksija i ilustracija u potpisu kiparice Hane Lukas Midžić. Neka vrsta igre, kaže Govedić, te se nada da će nominacija potaknuti čitateljice i čitatelje da joj se i sami pridruže pod ovim, kako ga opisuje, 'kišobranom bliskosti'.

'Kakva god da je 2020., mene očito ipak bar malo voli', komentirala je Ena Katarina Haler sredinom travnja, kad je ušla među 11 polufinalista književne nagrade tportala. Kad je pak saznala da je u top pet, na društvenim mrežama priznala je da je u šoku. 'Nadohvat' je naime njezin književni debi, objavljen u jesen 2019. u izdanju V.B.Z.-a, a prije njega pisanje je ovoj 24-godišnjoj studentici arhitekture bilo samo hobi.

Tim više iznenađuje što je za svoju prvu knjigu odabrala napisati opsežan povijesni roman i to o jako osjetljivoj epizodi iz Drugog svjetskog rata, o kojoj je odmalena slušala i o kojoj je počela pisati kao 14-godišnjakinja. U središtu knjige je njezina baka s majčine strane, točnije njezino odrastanje u Zrinu u Banovini, mjestu koje su partizani 1943. sravnili sa zemljom smatrajući ga ustaškim uporištem.

Priču joj je bilo jako važno ispričati, kaže Ena Katarina Haler, a voljela bi da njezin ulazak u finale bude i poticaj kako mladim autorima, tako i urednicima i izdavačima da obrate pažnju na neafirmirane glasove.

'Nikad u životu nisam dobio nikakvu nagradu, ni iz domaćinstva. Nisam dospio ni u finale kuhanja čaja, ali eto, napišeš knjigu, završiš u finalu tportalove nagrade za roman godine... sve nekako naopako. Prije bih rekao da ću završiti u finalu kuhanja čaja', kaže Bojan Žižović, kojemu je 'Stranka' također prvi roman, mada je ovaj pulski novinar otprije poznat u književnim krugovima.

Debitirao je još 1993. zbirkom pjesama 'Apsurd', nakon koje je slijedila 'U slučaju da ne postoji' 2007. Pisao je, osim toga, kratke priče, uređivao portal Litkon, koji je okupljao književnike s prostora bivše Jugoslavije, a trenutno je u Glasu Istre zaposlen kao novinar i zamjenik glavnog urednika.

Njegova 'Stranka' objavljena je u ožujku 2019. u izdanju Sandorfa. U pitanju je, kaže izdavač, alegorijska groteska u kojoj autor 'u furioznom, kokainskom, orgazmičkom tempu opisuje moralno retardiranog i intelektualno potkapacitiranog, ali megalomanski ambicioznog i 'perspektivnog' mladića u strelovitom usponu ljestvicom stranačke hijerarhije, od puzanja ispod kancelarijskih stolova do olimpskih predsjedničkih visina.

'Nemirnicu' Mihaele Gašpar objavio je u studenom 2019. Disput, a autorica se u njemu, na tragu svojih ranijih romana, 'O čajnicima i ženama' (2016.) te 'Spori odron' (2017.), bavi temom obiteljskih odnosa, ovaj put kroz priču o Josipu Majdaku, umirovljenom uraru koji teško obolijeva te kreće na put prihvaćanja spoznaje o svršetku života. Suočava se pritom s vlastitom savješću koja mu ne dopušta da mirno usne, dovlačeći mu u svijest sve one koje je povrijedio ili na koje je odavno zaboravio.

'Nisam sigurna kako se točno osjećam zbog svih ovih okolnosti u kojima smo se zatekli i u kojima trenutno živimo, pa čak mi se i nepriličnim čini izreći da se osjećam dobro ili zadovoljno. Ipak, ovo je važna i vrijedna nagrada, a u njoj postoji sigurno i nešto malo od onog sportskog uzbuđenja', kaže Gašpar, a osim spomenutih, iza sebe ima romane 'Bez iznenadnih radosti molim' (2010.) te 'Mitohondrijsku Evu', kao i zbirku kratkih priča 'Slatkiš, duhan, britva' (2013.).

Jedan od najzapaženijih pisaca domaće književne scene Damir Karakaš ujedno je domaći rekorder po ulascima u finale književnih nagrada, kako nas je podsjetio kad smo mu javili da je među tportalovih top pet. Ni sam ne zna koliko je dosad bio u završnicama natjecanja, među ostalima i tportalove nagrade 2017., kad je konkurirao s hvaljenim romanom 'Sjećanje šume' i kad je pobijedio Kristian Novak s 'Ciganinom, ali najljepšim'. Karakašu je ipak veoma drago da je u finalu književne nagrade tportala, kaže, a osobito mu je drago što ona, unatoč koronavirusu i potresima, nije odgođena.

U finale se plasirao romanom 'Proslava', objavljenim u travnju 2019. u izdanju OceanMora, i u njemu je, kako je sam objasnio, na 120 stranica pokušao opisati tri generacije jedne ličke obitelji i dva svjetska rata.

Pored 'Proslave' i 'Sjećanja šume', za koje je nagrađen Fricom i Kočićevim perom, Karakaš iza sebe ima romane 'Kombetari', 'Kako sam ušao u Europu', 'Sjajno mjesto za nesreću' i 'Blue Moon', potom zbirke priča 'Eskimi', 'Pukovnik Beethoven' te drame 'Skoro nikada ne zaključavamo' i 'Snajper'.