Iako se 'Orville' Setha Macfarlanea od svoje primarne funkcije pecanja poklonika 'Zvjezdanih staza' odmiče samo onda kada otklizne u pitomi stonerski humor svojeg tvorca, to mu ne treba uzeti za zlo. U prvih je pet epizoda druge sezone, naime, dokazao ono što se dalo naslutiti već u prvoj sezoni - da zna dobro skicirati likove do kojih će gledateljima biti stalo i da su mu oni važniji od svemirske pucačine i specijalnih efekata
Kada je krajem 2017. godine počela prva sezona serije 'The Orville', kritičari pa i ljubitelji znanstveno-fantastičnih TV serija imali su petsto i pet prigovora. Em je površan, em mu je humor blesav i nezreo, em se pitanjima ljudskog, zemaljskog morala pri putovanju po svemirskim prostranstvima jedva i bavi, a kamoli da ga propituje, em je utemeljen na prozirnom triku kopiranja svih ikonskih momenata 'Star Treka' i, kraće rečeno, najobičnije je sranje.
vezane vijesti
No mic po mic, epizodu po epizodu, 'The Orville' je ne samo stekao fanovsku bazu koja ga je pogurnula u naručivanje druge sezone, nego su se čak i najoštriji kritičari počeli pomalo okretati i priznavati da im je ova serijica... pa, ono... simpatična. Dosta je tome pridonijela i nova inkarnacija 'Zvjezdanih staza', koja je, iako objektivno kvalitetnija od 'Orvillea', od kanona podosta zaokrenula u mrak i gledateljstvo opteretila vizijama budućnosti na kakve nisu navikli od te franšize pa se jedan nezanemarivi dio gledateljstva uhvatio 'Orvillea' kao nostalgične utjehe, plužeći s kapetanom Mercerom po dobro osvijetljenim hodnicima i friško usisanim tapisonima njegova broda kao da se vraćaju u djetinjstvo i prisjećaju se prvih susreta s kapetanom Picardom i njegovom posadom.
Ipak, 'The Orville' nije izvuklo samo to. Da je bila riječ samo o nostalgiji za Star Trekom, ni najzagriženiji nostalgičar ne bi mu oprostio fore koje nisu dovoljno dobre za humorističnu seriju, ali se koriste zato što Seth Macfarlane želi malo 'vrckaviju' posadu. Nitko mu samo na temelju picardonostalgije ne bi oprostio tanke i površne priče, tek grubim potezima oslikane izvanzemaljske vrste, bile one prijateljske ili neprijateljske, a od kretenski opisanog odnosa kapetana i njegove posade ne bi ga spasio ni Rob Lowe u jednoj od najsimpatičnijih priča u cijeloj sezoni.
'The Orville' je, međutim, već u drugoj polovici prve sezone počela izvlačiti razrada likova. Nije to bila neka turbodubinska, shakespearijanski precizna ni mudra razrada, ali negdje u drugoj polovici prve sezone likovi su napokon počeli govoriti svaki svojim jezikom. Nemojte me shvatiti doslovno - naravno da su i dalje svi govorili engleski, ali počeli su se ponašati, komunicirati i djelovati kao zasebne osobe, a ne samo kao različite inkarnacije Setha Macfarlanea. Doda li se tome i nekoliko sasvim simpatičnih epizoda, u kojima se vidjelo da su scenaristi ipak malo žustrije mućnuli glavom i smislili - totalno trekovsku, ali ipak priču, 'The Orville' je do kraja svoje prve sezone došao uz jedan glasni: 'Aaaaaah, pa zar je već gotovo?' iz publike.
Druga sezona zato je počela upravo u tom stilu - bazirajući se pretežno na likovima. Od prve epizode, u kojoj Bortus, i inače jedan od upečatljivijih likova s mosta kapetana Mercera, priprema svoju svečanost godišnjeg mokrenja, a ostatak posade pokušava pronaći pratitelja ili pratiteljicu za odlazak na svečanost, preko sjajne 'antropološke' epizode o prvom kontaktu s planetom na kojem se ljudi rođeni u određenom astrološkom znaku drže u internacijskim logorima pa sve do Billy Joelom zapečaćenom epizodom u kojoj kapetan Mercer ponovno susreće svoju krillovsku simpatiju - 'The Orville' nas je očito odlučio (uspješno) vezati uz svoje likove, učiniti od njih ekipu s kojom ćemo se rado družiti čak i kada im priča malo curi po rubovima.
Jedino su zeznuli s Alarom. Mlada šefica osiguranja na Orvilleu u novoj je sezoni dobila svoju epizodu, bolje smo upoznali i nju i njezinu obitelj i njezinu vrstu e da bi onda na kraju te epizode - puf! - otišla iz serije. Jest da smo već u sljedećoj epizodi dobili zamjenu - pripadnicu iste supersnažne vrste kojoj je kapetan Mercer na kraju epizode čak dopustio da ga, u slučaju nužde, tresne šakom u glavu, ali to s Alarom ipak nije bila neka fora. Da stvar bude gora, umjesto nje se na mostu bio pojavio simpatično-čudan slonoliki oficir, nagovještavajući nam da bi možda moglo doći do zamjene u stilu Tasha Yar/Worf, ali onda su ga šutnuli iz priče i - njah. No dobro. Kud sve, tud i to.
Da je laganini štih 'The Orvillea' pokupio simpatije publike očito su zamijetili i tvorci novoga 'Star Treka', koji je u svojoj novoj epizodi nove sezone ovih dana također pokazao da se, iako i dalje mračan, namjerava malo razmrdati i dopustiti svojim likovima da ne budu samo turobni filozofi-ratnici kojima se na svakom koraku događaju samo smrt, krv, krivnja i rat, no o tome drugom prilikom. 'The Orville' je očito pronašao svoju formulu. Neće sigurno nikada ući u anale klasičnog SF-a niti će se o njemu pisati akademske studije, ali da mu je od preobrazba od poluretardiranog klatarenja po startrekovskom svemiru do sasvim zabavne startrekovske laganice uspjela - bogme mu je uspjela!
