'Dražen Petrović priredio mi je dva najgora dana u životu. Prvi se dogodio u Zagrebu, kad je u dresu Cibone protiv mog Simaca u Kupu prvaka u sezoni 1985./86. zabio 47 poena. Cibona je pobijedila 111:95, a Dražen je iz igre gađao 19:23. Drugi je bio 7. lipnja 1993., kad sam primio telefonski poziv u kojem su me obavijestili da je Dražen poginuo u prometnoj nesreći u Njemačkoj, vraćajući se s europskih kvalifikacija koje je igrao za svoju Hrvatsku. Još uvijek ne mogu doći sebi i mislim da se to nije dogodilo', jednom je rekao veliki Dan Peterson.

Legendarni američki trener s ovih nekoliko kratkih rečenica uspio je maksimalno precizno i savršeno točno sažeti svu esenciju onoga što je bio i ostao Dražen Petrović te je ova njegova misao mogla biti idealan predložak za scenarij filma 'Dražen' redatelja Danila Šerbedžije. Nažalost, nije bila.

Dražen je bio više od igrača. Bio je personifikacija neuništive želje, ustrajnosti i ljubavi prema sportu. Bio je toliko iznad sporta kojim se bavio da je s njim na čelu košarka bila pokret, štoviše - religija, a on mesija koji je samo jednim potezom, grimasom ili riječju mogao pokrenuti mase i natjerati ih da ga bespogovorno slijede. Zato su Petersonove riječi toliko moćne jer predstavljaju suštinu onoga što je bio Dražen, jedan od rijetkih kojem ne treba navesti prezime da bi svi znali o kome se govori. Sam vrag, kojeg su se protivnici u istom trenutku bojali i divili mu se, te genij čija je smrt paralizirala ne samo Hrvatsku, već čitav košarkaški svijet.

Prvih 20-ak minuta bilo je simpatično, a nakon toga jedno veliko ništa

Nažalost, tu veličinu Dražena u svom dugo iščekivanom filmu Danilo Šerbedžija ni izbliza nije uspio prikazati. Film je ambiciozno krenuo prema pokušaju da se prikaže biografija jednog od najvećih hrvatskih mitova, ali negdje na tom putu ambicija je zakazala. Osim simpatičnih prvih dvadesetak minuta, u kojima pratimo njegovo odrastanje u Šibeniku i početak zaluđenosti košarkom (moramo pohvaliti odličnog Tonka Stošića, 14-godišnjeg klinca koji tumači malog Dražena), film se gubi i puca po svim linijama.

Ni energija sjajne Zrinke Cvitešić nije mogla spasiti ovaj pokušaj filma

Hladan je, isprazan, lišen emocija i strasti, svega onoga što je Dražena činilo većim od života. Likovi su površni, gluma ispod razine amaterizma, prizori plošni, a dijalozi blijedi i prazni, tako da se čini da gledamo nekakvu sapunicu, a ne film o jednoj od najvećih ličnosti čitave hrvatske povijesti. Čak ni sjajna Zrinka Cvitešić u ulozi Biserke Petrović svojom energijom nije mogla spasiti ono što se spasiti nije moglo.

Koliko god se trudili, gledajući film nikako nismo mogli osjetiti težinu Draženova puta, njegove životne misije i borbe, kao i nestvarnu volju koja ga je gurala najprije prema vrhu, a onda i prema vječnosti. Draženov život bio je puno više od niza proizvoljno prikazanih situacija, ali u Šerbedžijinom filmu on se sveo upravo na banalno nizanje crtica iz karijere genija, a pritom nam nije jasno zbog čega je redatelj odlučio prikazati baš njih, a ne neke druge.

Nema nikakve logike u tome što je Šerbedžija od svih detalja izdvojio krajnje nebitnu utakmicu u kojoj je Dražen juniorima ljubljanske Olimpije ubacio 112 poena (kako bi srušio rekord Radivoja Koraća od 99 poena u jednoj utakmici), a nije, kad se već odlučio na takav pristup, prostor dao majstorici Šibenka - Bosna 1983., šokantnim porazima od Zadra i Sovjeta 1986., Eurobasketu 1989. u Zagrebu te finalu protiv Dream Teama 1992. - epizodama koje su bez ikakve sumnje highlighti čitave karijere velikog Šibenčanina.

Redatelj je valjda želio pokušati prikazati sve, a na kraju nije prikazao skoro ništa

Dojam je da se Šerbedžija pogubio u svom naumu. Kao da ni sam nije znao što je točno želio prikazati. Pokušavajući pokriti sve, u konačnici nije prikazao skoro pa ništa.

Umjesto da prodre u Draženovu srž i približi nam tog čovjeka kojeg volimo, cijenimo i obožavamo, film se guši u jeftinoj patetici koja postaje nepodnošljiva kako minute prolaze. Umjesto da nas vodi u njegov svijet i otkriva dosad nepoznate detalje iz života, Šerbedžija nam servira reciklirane priče, ispričane već toliko puta da funkcioniraju kao suhoparna dosada.

Ni u jednom trenutku ne osjećamo zašto je Dražen bio tako velik, zašto je njegova priča bila više od košarke, više od pobjeda, više od njegovih naoko običnih koraka po parketu. Scenarij se doima poput nespretne školske zadaćnice, a Dražen kojeg poznajemo – onaj strastven, neuništiv, gotovo pa herojski lik – ovdje ne postoji. Jednostavno, ne osjećamo zašto je postao ono što je bio.

Čak i u dijelovima filma koji prikazuju njegove početke u Americi ne vidimo unutarnju dramu koju je proživljavao boreći se s ignoriranjem i nerazumijevanjem trenera Portlanda Ricka Adelmana. Taj dio, koji je valjda trebao biti kulminacija filma, nije ništa više od površnog nabrajanja događaja. Draženov boravak u NBA ligi sveden je na nekoliko krutih, robotiziranih replika i niti u jednom trenutku ne otkriva unutrašnji nemir koji ga je progonio u želji da svima dokaže da tamo nije zalutao, već da je zaslužio biti rame uz rame s najboljima na svijetu.

U redu, Šerbedžija nije Asif Kapadia, ali svejedno...

Naravno, bilo bi iluzorno očekivati da je autor filma u stotinjak minuta mogao ispričati svaki detalj Draženove nevjerojatno sadržajne karijere i to nije ni trebao napraviti. Ovaj film nije ni morao podilaziti svima, niti mu je bila zadaća ispuniti očekivanja svih koji su voljeli Dražena, ali je itekako mogao uhvatiti jedan kut i barem njega obraditi kako treba. Asif Kapadia, vjerojatno najveći majstor dokumentarnog filma na svijetu, u svojim remek-djelima 'Maradona', 'Senna' i 'Amy' poslužio se upravo takvim načinom pripovijedanja.

U 'Maradoni' nije imao potrebu prepričavati čitav život Malog Zelenog. Znao je da bi na taj način dobio nepotreban čušpajz svega i svačega i samim time ispodprosječan uradak. Umjesto toga se odlučio posvetiti isključivo jednoj sekvenci života argentinskog čarobnjaka i čitav fokus stavio je na nju. Pažnju je usmjerio na četiri nezaboravne godine u Napulju. Kroz taj kut, Kapadia je uspio uhvatiti i pokazati cijelog Maradonu, onog kojeg ni njegov najgori pad nije mogao zasjeniti.

Šerbedžija je imao mogućnost odabrati sličan način naracije, posvetiti se detaljno jednom segmentu Draženova života, odraditi to pažljivo, precizno i detaljno te tako snimiti korektan i pristojan film. Umjesto toga, odlučio je da će forte biti tanka i banalno ispričana ljubavna priča između Dražena i Renate, a ona nas ni približno nije uspijevala dotaknuti kao što je redatelj naumio. Vrhunac razočaranja dolazi u završnim scenama jer su, umjesto da budu dirljive i potresne, ispale nepotrebne i čak tragikomične.

Propuštena prilika da vidimo Dražena bez božanske aureole nedodirljivosti i svetosti

I kao da to nije dovoljno, film se u ključnim trenucima povlači pred izazovima, bez hrabrosti da zagrebe ispod površine Draženova mita. Šerbedžija je imao priliku stvoriti živopisniji, kontroverzniji i ljudskiji portret košarkaške ikone, priliku koja bi mlađim generacijama pokazala da iza božanstva stoji ipak samo čovjek od krvi i mesa. Od 7. lipnja 1993. Dražen u Hrvatskoj ima status sveca, bezgrešne gromade koja nikad u životu nije napravila ništa pogrešno. Naravno da to nije točno. To i ne može biti točno. Čak i ako je Dražen u pitanju.

On je bio zajeban lik, na parketu prgav, bezobrazan, nemilosrdan. Nije se libio tricama i koševima provocirati protivničke tribine, a nerijetko je i ulazio u verbalne, pa čak i fizičke sukobe s rivalima. Na koncu, pitajte Sašu Đorđevića što misli o tome. Bilo bi jako zanimljivo da je redatelj barem pokušao Draženu, makar nakratko, skinuti s glave božansku aureolu nedodirljivosti i svetosti te ga prikazati kao običnog smrtnika sa svim manama, slabostima, brigama, grijesima i demonima. Šteta, ta je prilika ostala neiskorištena, a Šerbedžijin Dražen ostao je zamrznut, statičan i dalek.

Film 'Dražen' propustio je postati posveta, propustio je zabilježiti ono zbog čega smo svi mi odrasli s njegovom veličinom jedva čekali otići u kino nadajući se da ćemo se barem na dva sata vratiti u djetinjstvo, kad smo na čelu s NJIM bili najbolji na svijetu. Umjesto toga izašli smo na ulicu prilično zbunjeni i s ogromnim upitnikom iznad glave - je li redatelj uopće razumio veličinu čovjeka kojeg je pokušao prikazati? Bojimo se da nije. A ako jest, jednostavno nije dorastao tom zadatku. Zato smo dobili loš film nedostojan Draženova nasljeđa.