U zadnje mi vrijeme svako malo na ekran dođe neki film ili serija za koje zaključim da ne valjaju zato što se autoru zbog stare slave dopustilo da radi što hoće. Razvikani Will Ferrell vratio se filmu s komedijom o Euroviziji u kojoj je on sam jedna od najslabijih karika, Judd Apatow nastavio je niz svojih razvučenih i razvodnjenih komedija filmom mu nitko ne bi htio distribuirati da nije Judd Apatow, Greg Daniels je napravio besmislenu humorističnu seriju koja sramoti ugled njegova remek-djela, 'The Officea i sve u svemu, sve je to toliko razočaravajuće da sam sama sebi već pomalo počela šaputati da mi je bolje ubuduće izbjegavati nova djela 'Velikih Autora' i posvetiti se deitantima i manje poznatim kreativcima.

Nažalost, vlastitu preporuku nisam poslušala u slučaju filma 'Irresistable', novog i drugog filma legendarnog Jona Stewarta, komičara, glumca, scenarista i redatelja koji je do 2015. vodio 'Daily Show', jednu od najpopularnijih i najutjecajnijih političko-satiričnih emisija na američkoj i svjetskim televizijama. Stewartova je kreativnost i duhovitost u tom razdoblju bila nepomućena i velikodušna - ne samo da je 'Daily Show' žario i palio, nego su iz njega iznikla velika imena poput Stephena Colberta i Johna Olivera koji i danas vode sjajne emisije.

No kada je o filmu riječ - iako kritičari tvrde da je njegov prvijenac 'Rosewater' vrlo dobar - Stewart nas ovih dana nije počastio nečim što bismo mogli zavoljeti samo na temelju njegove stare slave.

Riječ je o političkoj satiri pod naslovom 'Irresistible', snimljenoj 2019. godine, a puštenoj u streaming ovih dana, filmu koji bi se trebao sprdati sa svime onime što Stewart smatra groznim u (američkoj) politici. Problem je jedino u tome što bi se cijeli Stewartov film i čitav ugriz njegove satire mogao svesti na sljedeću rečenicu: 'Političari i njihovi stratezi su prijetvorni lažljivci, nitko više ni u što ne vjeruje i iza svega stoji samo lova'. A to je prazno i preopćenito čak i kao transparent, a kamoli kao film.

Za početak, priča je jednostavno JADNA. Politički strateg Garry Zimmer (Steve Carell) razočaran je rezultatima predsjedničkih izbora 2016. jer je bio sto posto siguran da će pobijediti Hilary Clinton i u to je čak putem medija uvjeravao cijelu naciju. U očajničkoj potrazi za kampanjom koja bi njega i njegovu stratešku firmu - koja radi uglavnom za demokrate - digla iz mrtvih, Zimmer nailazi na viralni video u kojem jedan umirovljeni marinac i 'pravi američki poštenjak' na sastanku gradskog poglavarstva staje na stranu doseljenika koje se u tom gradiću čak i administrativno šikanira. Zimmer u tome vidi svoju priliku i odlazi u mali gradić u Wisconsinu u kojem živi njegov novi heroj, nekadašnji pukovnik, a sada farmer Jack Hastings (Chris Cooper), kojeg onda nagovara da nastupi kao demokratski kandidat za gradonačelnika protiv vladajućeg republikanca kojem se već suprotstavio na gradskom sastanku. Hastings pristaje, ali Zimmerova rivalka, iz Washingtona, politička strategistica Faith Brewster (Rose Byrne) nanjuši Zimmerov plan i dolazi u mali gradić podržati aktualnog, repubilkanskog gradonačelnika samo zato da bi Garryju zagorčala život.

Ono što mi je najgore u ovome filmu nije to što je pokušao biti barem malo smiješan, a uglavnom u tome nije uspijevao. Nije mi čak ni najgore to što, u aktualnoj situaciji u Americi i svijetu ispada podosta anakron i kratkovidan. Najgore mi je to što se u filmu vidi da je mogao biti bolji. Odnos Garryja i mještana malog gradića u Wisconsinu, na primjer, vođen je u zanimljivom pravcu, s nekim čak i podosta neočekivanim obratima u odnosu na kliše o 'jednostavnom čovjeku koji pozlati otvrdlo srce gradskog cinika'. Zanimljivo je i miniranje potencijalne ljubavne priče kakvu Hollywood inače obožava - onu između muškarca na pragu šezdesetih i žene na pragu tridesetih. Bilo je i naznaka interesantne dinamike među samim mještanima, zanimljive priče o gradiću koji propada nakon zatvaranja vojne baze koja mu je donosila većinu prihoda.

No sve je to tako površno, općenito obrađeno i, unatoč zanimljivom izvrtanju pokojeg klišeja, nakrcano je mnogim ostalima, a uz to se još puno previše fokusira na potpuno besmisleno portretirano rivalstvo između Garryja i Faith, među kojima bi, usput budi rečeno, trebala postojati nekakva seksualna kemija, a postoji samo neka neodređena ljigavost i gadljivost. Jedini dvojac koji u filmu ostvaruje imalo kemije, i to ponajviše komičarske jesu Natasha Lyonne i Topher Grace kao dvoje nabrijanih stratega, ali njihovo je pojavljivanje epizodno i prebeznačajno da bi makar i marginalno izvuklo film. Šale uspijevaju samo kad su u svojem najprizemnijem obliku, u čemu nema ničeg lošeg jer i prizemne su šale dobre ako su dobre, ali očito je da Stewart tu puca na višu razinu, dapače, čak i na META razinu (vidljivo u glavnom obratu priče koji neću spojlati), na kojoj apsolutno nijedna šala ne uspijeva. Čak štoviše, pojava 'robotiziranog' bogataša u jednom trenutku djeluje pomalo nelagodno i uvredljivo, a ne kao satirični komentar onoga što stoji iza današnje američke politike.

Zaključen s poopćenom i gotovo sasvim impotentnom porukom koja glasi: 'Svi su oni isti', Stewartov je film zbrčkani i pomalo ishlapjeli katalog velikih imena i nedopečenih ideja. Šteta. Mogao je biti mnogo bolji. Znamo da i Stewart i Carell i Byrne i Cooper mogu bolje.