Svaki put kad neki redatelj snimi film o filmskoj industriji ili filmašima iz nekih prošlih vremena i svaki put kad u tom filmu pokažu i najmanje simpatije prema nekom liku, dijelu priče ili makar kakvoj poznatoj kinodvorani u Los Angelesu, kritičari i novinari se raspišu o tome kako je snimio ljubavno pismo zlatnom dobu Hollywooda. Iako ne u tolikoj mjeri, ali malo je tako i s najnovijim filmom Davida Finchera, interesantnom biografskom dramom 'Mank' koju je Fincher odlučio snimiti prema scenariju svojeg pokojnog oca, Jacka Finchera.

Nazivati, međutim, 'Manka' ljubavnim pismom zlatnom dobu Hollywooda patetično je pretjerivanje i iako nemam uvid u osobna razmišljanja Davida Finchera i još manje njegova oca, mislim da im ni namjera pri osmišljavanju ovoga filma nije bila ni blizu pisanju bilo kakvih ljubavnih pisama. Da, i scenarist i redatelj očito gaje simpatije prema svom naslovnom, pa i brojnim drugim likovima u filmu, ali Hollywood o kojem se priča u 'Manku' nije oslikan sanjivim superlativima zaljubljenog pisca. On je, dapače, opisan podosta cinično i s nemalo gorčine, a karijera naslovnog lika - pisca i scenarista Hermana J. Mankiewicza - u njemu se uvelike uspoređuje s likom o čijem je licemjerstvu Mankiewicz napisao svoj najuspješniji scenarij, Williamom Randolphom Hearstom, odnosno Charlesom Fosterom Kaneom u legendarnom filmu 'Građanin Kane'.

Mankiewicza, odnosno Manka (izvrstan Gary Oldman) u filmu susrećemo 1940. godine, kada ga studio koji je Orsonu Wellesu dao punu kreativnu slobodu u stvaranju njegova novog filma smješta na udaljeni ranč u Kaliforniji, ne bi li ondje dovršio scenarij. Film se u tom trenutku još zove 'Amerikanac' i nitko nema pojma da će ga Mank uobličiti tako da glavni (anti)junak bude toliko nalik Hearstu. Mank se, usput budi rečeno, dok na udaljenom ranču piše scenarij, oporavlja od prometne nesreće u kojoj je gadno slomio nogu, a društvo mu prave sekretarica koja zapisuje njegove riječi te fizikalna terapeutkinja koja mu pomaže da se oporavi.

Dok Mank, prikovan uz krevet, smišlja priču koja će postati 'Građanin Kane', pratimo i njegova sjećanja na desetljeće koje je prethodilo te njegove susrete s osobama od kojih će mnoge postati likovi u filmu, ali su i kritične točke Mankova suočavanja s njegovom pomalo nemoćnom ulogom u kalifornijskoj političko-filmskoj mašineriji. Mank kroz prisjećanja na susrete s hollywoodskim producentima, šefovima studija, glumicom Marion Davies (Hearstovom ljubavnicom, koju glumi Amanda Seyfried, iznenađujući novim pomakom u svojem glumačkom rasponu), samim Hearstom, kao i na svoju ulogu u potapanju političke karijere Uptona Sinclaira - shvaća koliko je njegova uloga pisca i scenarista u Hollywoodu proturječna. Kao i većina scenarista koji su u to doba u Hollywood 'regrutirani' iz newyorških intelektualnih krugova novinara, književnika i debatnih klubova, shvaćao je sve što se zbiva, koje se sve političke i financijske manipulacije kriju iza 'srebrnog zaslona', a ne samo da im se nije imao snage i moći suprotstaviti, nego je u svemu tome čak bio i instrumentaliziran. Čak se i njegova spisateljska oštrica u 'najboljoj stvari koju je ikada napisao', odnosno u 'Građaninu Kaneu' topi kad mu Hearst ispriča alegorijsku priču o majmunu i 'verglecu'.

Nema tu, dakle, neke velike ljubavi koju bi bilo Mank, bilo Jack, bilo David Fincher ovim filmom slavili prema Hollywoodu. Ako išta, to je film koji s tužnim simpatijama gleda na osobu scenarista, i to izuzetno talentiranog scenarista kao na dvorsku ludu - osobu kojoj je dopušteno da se dovitljivo ismijava iz svojega gospodara, ali na kraju ipak pomaže gospodaru da ostvari svoje ciljeve. No dok sve to s gorčinom izlaže, David Fincher se u ovom filmu izvrsno zabavlja.

Jedna od zabavnijih stvari u ovome filmu jest, naime, to što on govori o dovitljivim piscima iz tridesetih i četrdesetih, što drugim riječima znači da govori o ljudima koje je Hollywood plaćao zato da pišu vrckave i mudre dijaloge prepune šala i zgodnih igara riječi. U praksi to znači da je scenarist imao slobodu da mu ti pisci, odnosno likovi u filmu doista tako i govore, a da nitko ne može reći: 'Ma, daj, stvarni ljudi se tako ne izražavaju!' jer je sva prilika da se jesu tako izražavali. Zbog toga je iznimno zabavno pratiti razgovore i dobacivanja likova u 'Manku', a Fincher si je u tom smislu uzeo još jednu slobodu - svaku scenu u filmu najavljuje onako kako se to čini u scenariju, primjerice: LOC. EXT. RANČ U KALIFORNIJI - DAN - 1940. pa skakanja iz sadašnjosti u flashbackove i natrag imaju čvrsti orijentir koji je pritom dovoljno razigran da će se sigurno posebno svidjeti bilo kome tko se ikada bavio pisanjem scenarija.

Općenito, 'Mank' će se sigurno posebno svidjeti bilo kome tko se bavi pisanjem jer se poigrava sa svim mogućnostima pisane i izgovorene riječi, a usput i tematizira njezinu moć na filmu i kroz medije. No čak i ako 'Manku' ne pristupate s takvim ambicijama, film je bez ikakve zanimljiv i iako nije ljubavno pismo Hollywoodu, definitivno je dobro ispričana, razigrana i pomalo tužna priča o onome što se u tom gradu događalo prije osamdesetak godina - a zapravo i danas.