Brakovi i obitelji ne raspadaju se preko noći, ali ponekad je dovoljan jedan događaj da bi sva trulež koju su supružnici do tada ignorirali odjednom isplivala na površinu. Barem je tako u novome filmu Sama Durkina, mladog kanadskog redatelja koji nas je prije desetak godina oduševio svojim prvim filmom, 'Martha Marcy May Marlene', a sada je snimio izvrstan, premda mučan i mračan film koji bi bez ikakve dvojbe trebao završiti na svim popisima najboljih filmova godine.

'Gnijezdo' govori o bračnom paru - Britancu Roryju (Jude Law) i Amerikanki Allison (Carrie Coon), koji na početku filma žive nedaleko od New Yorka. Sredina je osamdesetih, reaganovsko-thatcherijanska era u punom je zamahu i Rory je jedan od onih koji pokušavaju profitirati od nje, baveći se investicijama. Alison se pak bavi konjima i ima školu jahanja. S njima još žive Allisonina kći iz prvog braka, Samantha i zajednički sin Benjamin. Sve izgleda lijepo i skladno, ali onda Rory predloži preseljenje u Englesku jer ga tamo navodno čekaju bolje poslovne mogućnosti, a i Allison bi, prema njegovim riječima, tamo mogla prosperirati. Već u tom trenutku vidimo da u braku Allison i Roryja nije sve idealno jer Allison na prijedlog o preseljenju burno reagira i govori da se ne želi OPET seliti.

No obitelj se ipak seli u raskošnu kuću u Engleskoj, Rory odlazi na novi posao u Londonu, a Allison gradi novu štalu te iz Amerike doprema divnoga konja. Ubrzo se, međutim, pojavljuju problemi - radnici koji grade štalu ne dolaze na posao i Allison saznaje da već neko vrijeme nisu plaćeni, a zatim otkriva i da Rory na računu jedva da ima nešto novca. Malo po malo, otkriva se da je Rory uopće nije tako velik i vješt biznismen kao što tvrdi i da se cijeli njegov identitet temelji na hrpi napuhanih priča i laži, da je Allison to predosjećala i znala, ali godinama ignorirala, prepuštajući mu da se sam snalazi kako zna i umije te da im djeca jako dobro vide i osjećaju što se zbiva pa svaki na svoj način reagiraju na to.

Jedna od najzanimljivijih stvari vezanih uz film 'Gnijezdo' jest ta da je na momente snimljen kao horor. Dojmu horora pridonosi već i sam naslov, koji sugerira nastambu i korijen nečega zlog i trulog, a mračna kuća prepuna sjena u koju se sele Rory i Allison samo još pojačava dojam da se iza onoga što gledamo na ekranu krije neka duboka, grozna tajna. Tome doista i jest tako, samo što nije riječ ni o kakvom natprirodnom ili neprirodnom čudovištu, nego o 'običnom', ljudskom užasu. Hororastom ugođaju pridonosi i jedna od središnjih metafora filma - sudbina nesretnog konja koji izranja iz groba u koji je pokopan, no i to je zapravo alegorija truleži u braku Roryja i Allison, truleži koja nezaustavljivo izbija na površinu.

Film je, osim toga, uvelike prepušten glumcima i njihovu umijeću, u čemu se posebno iskazala Carrie Coon, glumica koja je uspjela 'ukrasti' sve u čemu se pojavila još od serije 'Preostali'. Posebno nadarena za uloge žena koje duboko u sebi skrivaju eksploziju propasti i očaja, ovdje je to dopunila i ženom koja, doduše, jest inercijom dopustila da laži i muljaže njezina supruga definiraju cijeli njihov brak, ali je istodobno sve to i radosno prihvaćala dok je 'hodalo'. Jude Law, koji je tijekom posljednjih godina svoje karijere ostvario nekoliko ikonskih uloga, na čelu s onom mladog pape u istoimenoj seriji, ovdje još jednom pokazuje da je sposoban glumiti i kada mu uloga nije ukrašena folklorom ikone. Običan, kukakav čovjek, koji - kako saznajemo u jednoj sceni njegova susreta s majkom - u svoj obiteljski i poslovni život dovlači komplekse manje vrijednosti nastale u mladosti te zbog toga postaje ljigava, lažljiva šupčina - u njegovoj je izvedbi krajnje uvjerljiva i sigurno ćete se uhvatiti da listate po katalogu poznanika te birate one s kojima ga možete usporediti.

Ovaj film, kao i prvi Durkinov, film je sporijeg tempa i mnogo bogatiji unutarnjim nego vanjskim zbivanjima, ali je izuzetno zanimljiv, emotivan i slojevit, a s obzirom na to da govori o odnosima kakve svi tijekom života na neki način uspostavljamo ili izbjegavamo, preporučila bih ga svakome. Usudila bih se čak reći da je riječ o jednom od najboljih filmova ove godine.