Ne bih htjela biti naporna i razvijati nekakve opće teorije, ali jedna mi je stvar zapela za oko pri gledanju novijih filmova. Filmovi koji kroz svoju priču simbolički govore o važnim društvenim, psihološkim pa čak i filozofskim dimenzijama čovjeka današnjice sve se češće snimaju u žanru strave i užasa. To bi se vrlo lako dalo objasniti pučko-kafanskim tezama koje bi glasile otprilike ovako: 'Pa, naravno, vidi u kojem hororu živimo, zatvoreni u kućama, na rubu propasti, boleštine ili smrti', ali osim što nisam baš jako sklona takvim promišljanjima, riječ je o filmovima koji su ipak snimljeni prije epidemije koronavirusa. Strava i užas aktualnog trenutka očitava se u činjenici da se vrlo malo uopće snima, i tu ne treba tražiti simboliku u filmskim pričama. No svijet je i prije pandemije bio takav da su autori filmova strave i užasa u njemu pronalazili nepresušno nadahnuće.

Remi Weekes tako se u filmu 'Njegova kuća' odlučio ekranizirati priču Felicity Evans i Tobyja Venablesa o bračnom paru izbjeglica iz Južnog Sudana, koji dolaze u Veliku Britaniju nakon tegobne i traumatične plovidbe pretrpanim čamcem koji se u jednom trenutku prevrće i u kojem im pogiba kćerkica. Rial (supruga) i Bol (muž) neko vrijeme žive u izbjegličkom logoru, a onda ih jednog dana pozivaju na razgovor i obavještavaju ih da su dobili status tražitelja azila i smještaj u kući koja je državno vlasništvo.

Nelagoda povezana s preseljenjem u tu kuću počinje i prije nego što se Rial i Bol usele u nju. Državni im službenici, naime, unaprijed izrecitiraju skup strogih, gotovo nehumanih pravila po kojima moraju živjeti. Ne smiju primati goste, ne smiju odlaziti u goste, ne smiju zarađivati novac izvan onog džeparca koji im vlasti daju za najosnovnije potrebe, ne smiju imati kućne ljubimce, ne smiju izlaziti van osim do trgovine i liječnika i tako dalje. Kada pak dođu do kuće, za koju im predstavnik vlasti stalno, s pomalo prijekornim tonom, govori da je 'veća od njegove', nalaze trošnu, prljavu kuću s neispravnim instalacijama i hrpom otpada u dvorištu.

Unatoč tome, Bol i Rial su optimistični i zahvalni, spremni na poštivanje svih pravila i na uređenje kuće u dom u kojem će im biti ugodno. No vrlo brzo pokazuje se da to neće biti nimalo lako. Ne samo da ih okolina ne prihvaća, nego se čini da ih ne prihvaća ni kuća. Već prve noći, naime, Bol otkriva da se u raspadajućim zidovima kuće krije nešto opako, mračno i osvetoljubivo.

Ovaj sjajno snimljen i potresno ispričan horor ispunit će se one jezovite obavezne elemente koje očekujemo od horora - od naglih plašenja, preko jezivog škripanja zidova, vrata i stuba u zaposjednutoj kući. Dobit ćemo i finu porciju duhova, stvorenja nalik zombijima, čudovišta i vještica koje se skrivaju po sjenama i zidovima raspadajuće kuće, a velike pohvale idu i dizajnu zvuka u filmu, koji nas kroz šapate, uzdahe i stenjanja natprirodnih bića doista ledenim prstima hvata za grlo i uvlači nas u svoju stravu.

No ono što je u ovom filmu doista pravi užas nisu samo duhovi i čudovišta koji opsjedaju kuću Bola i Rial. Pravi je užas u tome što ubrzo shvaćamo kako duhovi i čudovišta ne pripadaju kući, nego njezinim stanovnicima, Bolu i Rial. Oni su ih doveli sa sobom. I to ne samo zato što su žrtve strave koju su preživjeli u svojem životu, obilježenom krvavim ratom, bijegom iz domovine i gubitkom djeteta. Njihovi su se demoni u kuću s njima uselili i zbog njihove krivnje, zbog nečega što su učinili iz očaja i što je jedan od najboljih psiholoških preokreta u hororima koje sam vidjela u zadnjih nekoliko godina.

Svijet je, govori nam ovaj film, hladno, jezovito, sivo i nesretno mjesto i kamo god pođeš, tvoja će te čudovišta slijediti. Pitanje je samo hoćeš li im dopustiti da te sa sobom odvuku u mrak. Film s takvom pričom definitivno nije za preporuku bilo kome sklonom depresiji, ali je bez ikakve sumnje izvrsno umjetničko ostvarenje.