Ljubavni trokut jedna je od najstarijih i najčešće pričanih priča na svijetu, ali osim što, čini se, nikad ne zastarjeva, i dalje postoje novi načini da bi je se ispričalo te da bi se kroz nju provuklo nešto novo i dosad neispričano. Film 'Oaza' Ivana Ikića, pobjednik ovogodišnjeg Zagreb film festivala, odličan je primjer takve inovacije, a uz to i filma koji govori o ljubavnom trokutu, ali zapravo i o nečemu sasvim drugom.

Pretočena u dvodimenzionalne riječi osvrta, priča ovog filma bila bi relativno jednostavna da se među tim riječima odmah ne spominje dom za mlade s poteškoćama u mentalnom razvoju. To je, naime, mjesto na kojemu se odvija ova drama i već po početnim kadrovima - dokumentarnom isječku iz filmskih novosti negdje s polovice dvadesetog stoljeća u kojemu se predstavlja otvaranje novog doma - jasno je da će ono što slijedi biti sve samo ne jednostavno. Optimistični prilog iz šezdesetih, naime, govoru o domu za nesretna bića kao o najmodernijem i najnaprednijem centru za odgoj i obrazovanje takvih djevojaka i mladića, ali to čini vokabularom i sadržajem za koji je svakom suvremenom gledatelju jasno da je do danas zastario. Pa ipak, kada s dokumentarnog isječka iz prošlosti film pređe na igrani dio iz sadašnjosti, gledatelju se pred oči odmah spušta mračna sjena spoznaje da se od tada do danas u tom domu nije mnogo promijenilo.

Priča, pa i prvi čin filma počinje s dolaskom nove štićenice Marije. Marija je nezadovoljna svojim premještajem u novi Dom i to jasno daje do znanja svojoj pratilji i odgajateljici, najavljujući da će pobjeći i otići k svojoj majci, očito ne prihvaćajući činjenicu da je majka ne želi. Nakon neuspjelog pokušaja bijega Marija se vraća u dom, turobno se smještajući u jednu od pretrpanih spavaonica i još iste večeri sklapa prijateljstvo s jednom od cimerica - Draganom. Iako podosta različite - Marija je smrknuta, buntovna i pomalo dječački gruba, dok je Dragana više orijentirana na svoje 'ženske čari' - djevojke se dobro slažu sve dok se obje ne zagledaju u istoga momka, šutljivog i neobičnog Roberta. Obje obuzete silinom osjećaja koje dosad nisu iskusile, ali i obje ne znajući kako se nositi s tim osjećajima, kako ih opisati, izreći ili protumačiti - djevojke se gube u agresiji, fantazijama, lažima, pokušajima bijega, pa na kraju i tragično besmislenim pokušajima oslobođenja.

Teško je pisati o ovome filmu, pritom ne otkriti neke od važnijih točaka fabule, a ipak se osvrnuti na sve što nam on govori. Troje mladih o kojima govori - a koje sjajno i dirljivo tumače pravi štićenici jednog doma za mlade s posebnim potrebama - proživljavaju iste stvari koje proživljavaju i milijuni njihovih vršnjaka diljem svijeta. Ljubav, ljubomora, potreba za slobodom i ostvarenjem svojih snova, odrastanje zbog kojeg se imaš potrebu ponašati kao samostalna osoba koja donosi samostalne odluke prema vlastitim željama, a ne prema pravilima društva koje te okružuje - s tim da oni, za razliku od većine drugih mladih diljem svijeta, oko sebe imaju još stroža ograničenja i društvo koje ih još manje shvaća.

Marija, Dragana i Robert nisu u stanju pojmiti dugoročne posljedice svojih odluka, što ih, doduše, ne čini osobito drugačijima od njihovih vršnjaka bez posebnih potreba. No njihova je situacija tim teža i tragičnija zbog toga što doista ne znaju točno izraziti ono što ih muči (u tome je posebno potresna i tužna zadnja scena u filmu), iako je to što ih muči jednako teško kao i ono što je mučilo sve nas u toj dobi, a povrh svega, oni nemaju emotivnu podršku obitelji, zajednice pa ni društva, nemaju uzore ni primjere koji bi im pokazali kako su to oni rješavali i zapravo - nemaju budućnosti, barem ne one koji bi sami vidjeli, razumjeli i mogli joj težiti. Oko njih su samo odgajatelji, koji nisu loši ni pretjerano okrutni, ali nisu obitelj koja ih voli i nisu u svojem tretmanu mladih s posebnim potrebama odmakli mnogo dalje od njegovatelja u ustanovi za bolesne pa u svojem ponašanju uglavnom djeluju samo tako da korigiraju ponašanje svojih štićenika, ali ih ne pokušavaju razumjeti.

Dvoje odgajatelja koji glume uz troje naturščika odlično su obavili svoj posao, posebice slovenska glumica Maruša Majer, koja odlično dočarava umornu, preopterećenu i sustavom izmoždenu djelatnicu, a Goran Bogdan, koji glumi odgajatelja na muškom odjelu Doma, prilično je uvjerljiv kao nonšalantan, vedar pokrovitelj svojih 'momaka', prema kojima se uglavnom odnosi kao da je nastavnik tjelesnog u strukovnoj školi. Film ih ne osuđuje, ali ih prikazuje kao nemoćne predstavnike sustava koji ne zna što bi sa svojim najranjivijim članovima.

Emotivni učinak koji, međutim, dobivamo od troje mladih glumaca - Marijane Novakov (Marija), Tijane Marković (Dragana) i Valentina Zenunija (Robert) - apsolutno je razarajući i valja doista zapljeskati redatelju na radu s njima. On ih je, čini se, doista pokušao razumjeti i dati im glas koji se i sami toliko bore pronaći. Njihovim je mladenačkim osjećajima dao i jednu prirodnu ljepotu, smjestivši trenutke njihove nikada eksplicitno pokazane bliskosti u okruženje prekrasne prirode, ustreperene visoke trave i šumećih čempresa, pokazujući tako visoku razinu osjetljivosti za ta mlada bića, ali i visoku razinu umjetničke estetike kakva se rijetko viđa u filmovima iz regije.

Nekima će film možda biti prespor ili pretžak, no takav je i život onih koji stanuju po takvim domovima, poručuje nam redatelj. Zastanite malo, umirite se i pokušajte kroz tišinu razabrati ono što nam govore. Nije čudno što oni ne znaju što bi i kamo dalje. Tragično je što im mi ne znamo pomoći.