Blaževićeve fotografije sasvim svakodnevnih predmeta obogaćene njegovim narativnim interpretacijama postaju intimna obiteljska priča, no i mnogo više od toga.
Kroz slike obiteljskog okupljanja doživljavamo priču o jednom narodu, o tihim, ali prisutnim odjecima rata, priču o identitetu te životu i smrti.
Srž foto dnevnika najbolje opisuje tekst autora.

Bio sam u posjeti didu na jedan dan. Nakon vremena provedenog u njegovoj blizini, i blizini ostatka bosanske rodbine, sve ostalo ovdje u povratku čini se kao varka, sjena, nacrt... Nevjerojatno je koliko je taj narod pun života i koliko je to fluidno, neuhvatljivo... Kakav duh, kakva bistrina... Mora da je to zbog blizine rijekama, njihovoj bistrini, kojom je Bosna prošarana. Ovdje, kod Bjelovara, di je moj dida zamijenio kuću, kaže jedan susjed, fali mu samo to, šum rijeke. U Bosni, misli su brže, odrasli muškarci su opsjednuti vrtom i cvijećem. Jezik je živ, življi od života samog, toliko živ da melje sudbine u niz brzih poteza laganih ko let vrapca. Pa uhvatiš sve te ljude kako su nekako uvijek korak ispred, s nekom neobjašnjivo pomirljivom distancom, relativnošću naspram svega, naspram najnevjerojatnijih sudbina koje čovjek može zamisliti... Pa se čak i takav bauk kao što je smrt, na bosanskom ne govori smrt, nego vitki jezik izvlači nove termine: 'poništit se' ili 'smiriti se'. Neopredijeljen između Mediterana i Bosne, u nadi da se mogu zadržati na ovoj ugodnoj relativnosti naspram svega pa tako i vlastitog identiteta, mogao bi puknit: bilo bi najbolje živit ka Dalmatinac, a 'smirit se' ko Bosanac. Ko čo'jek.'