Odluku da ganga nađe svoje mjesto na hrvatskoj Nacionalnoj listi nematerijalne kulturne baštine donijelo je Povjerenstvo za nematerijalnu kulturnu baštinu, koje čine etnolozi i stručnjaci za pojedine vrste i oblike nematerijalnih kulturnih dobara (znanstveni instituti, fakulteti, muzeji). Povjerenstvo je osnovano sa zadaćom da predlaže mjera zaštite, očuvanja i promicanja hrvatske nematerijalne kulturne baštine.

U obrazloženju iz Ministarstva kulture navodi se kako je ganga - višeglasno pjevanje 'na dah' - s područja Imotskog i Vrgoračke krajine u Dalmaciji najprofiliraniji i trenutačno vrlo aktualan vokalni tradicijski žanr

'Riječ je o integralnom dijelu stoljetnog sustava glazbovanja na području dalmatinskog zaleđa te predstavlja jedno od posljednjih uporišta arhaičnog načina glazbenog razmišljanja', stoji, uz ostalo, u obrazloženju. Navodi se kako se to pjevanje pojavljuje i u susjednoj zapadnoj Hercegovini.

Prema pisanim izvorima zna se i da je gangu 'izmislio' Mate Škutur, kako u zapadnoj Hercegovini podrugljivo nazivaju stanovnike Imotske krajine. Širenju i popularizaciji gange pridonijeli su sajmovi u Imotskom o čemu govori i stih 'Di si Mate naučija gangu, u Imocki, idući na vagu.'

Svoj najplodniji period doživljava 50-tih godina 19. stoljeća, prije dolaska električne struje i televizije.

Prvi su o gangi pisali 30-ih godina 19. stoljeća franjevci Branimir Mar(ij)ić i Silvestar Kutleša.

Marijić je prvi otvorio pitanje o etimologiji naziva gange koje varira od njezina ilirskog podrijekla opravdanog povezanošću s albanskom riječi kong - pjesma (Marijić, Rihtman, Petrović) pa do novijih lingvističkih razmišljanja o povezanosti termina s američkom kolokvijalnom riječi za grupu, družinu, skupinu gang (Mijatović). U izvedbenom smislu, ganga je vokalni žanr kojeg karakterizira izvedba dvaju glasova, dva ili više pjevača (muških ili ženskih).

Ganga je višeglasno pjevanje 'na dah': pjevanje (pjesma) traje koliko i dah glavnog pjevača. Glavni pjevač u pravilu otpjeva prvi stih sam (inicij), a zatim ga u drugom stihu prati grupa pjevača ispjevavanjem samoglasnika muklo 'e' ili zvonko 'o', kako bi se dobio 'savršeni efekt zvučnog jedinstva' (Petrović). Broj pratećih pjevača nije određen iako u pravilu prate ili priginjaju dva do tri glasa.

Znalci i pomniji slušatelji mogu raspoznati više načina pjevanja gange, koja se razlikuje od sela do sela, s obzirom na inicij napjeva i priginjanje, način ganganja, praćenja, vozenja, preuzimanja ili prihvaćanja nastavka pjevanja drugog stiha, dužine pauze između dva stiha.

Jedini način učenja gange u prošlosti bila je usmena predaja odnosno neposredno slušanje i vježbanje izvođenja.

Mlađe su generacije slušajući i oponašajući izvedbu starijih, usvajale gangu, izvodile je i usavršavale prenoseći je dalje na nove generacije. Današnji nositelji tradicije pjevanja gange pretežito je starije stanovništvo navedenih područja, koji svojim odlaskom u bespovrat odnose pojedine stilove pjevanja gange.

Najuporniji izvođači se, osim u gostionicama, često pojavljuju u sklopu nastupa kulturno-umjetničkih društava ili u nekim od neformalnih prigoda poput svadbi, derneka i sličnih narodnih veselja.