Sasvim nehotično, domaće kazalište već je siječanjskom 'aferom plakat' postalo ogledalo društva i procesa koji ga čine i koje ono čini, ne uvijek u vlastitu korist. Suptilnu parodiju katoličkog kiča kojom je Dramsko kazalište Gavella najavilo predstavu 'Fine mrtve djevojke', gradonačelnik Zagreba jednostavno je zabranio. Razlog za još jednu demonstraciju šerifovanja bio je navodno nezapamćen, čak i nezamisliv, broj onih čije je vjerske osjećaje plakat povrijedio.

Potpuno je izlišno raspravljati o granicama umjetničke slobode ili skučenosti religijskih osjećaja kad je na djelu najjednostavnija politička pragmatičnost koja je usput, najavila 'povratak u devedesete'. 'Afera plakat' bila je, naime, samo uvod u sve ono što će se događati u krajem 2013. na političkom i društvenom planu, a o čemu će domaće kazalište, treba se nadati, tek nešto reći.

Svi referendumi koji su se u međuvremenu održali ili će se tek održati, imali su svoj zametak i svojevrsnu sporazumnu dopusnicu u popuštanju navodno 'neviđenom pritisku', odlučnom da na običnom kazališnom plakatu ne smiju biti dvije porculanske figurine, pogotovo ne u naznaci zagrljaja.

No ako Marija mora biti samo jedna, Moliereov 'Tartuffe', jednako simboličan i gotovo jednako fikcionalan, ali u predznaku bitno drukčiji lik, može biti višestruk. Pokazala je to, vrlo zorno i vješto ne samo zbog Krešimira Mikića u naslovnoj ulozi, najbolja predstava ove godine. Sva lica ne toliko moralne nakaznosti koliko amoralnosti koja za posljedicu ima takvu mnogolikost postavio je u Zagrebačkom kazalištu mladih već nekoliko godina najzanimljiviji slovenski redatelj Jernej Lorenci.

'Tartuffe'
Začudo, ta predstava nikoga nije uvrijedila.

Posljedicama političke, ekonomske i svjetonazorske 'tartifate' htjela se baviti i cijela dramska produkcija Dubrovačkih ljetnih igara, od ove godine pod umjetničkim vodstvom Krešimira Dolenčića. Svaka od tri na koncu i ne baš uspjele premijere govorila je posebnim jezikom: 'Otac Hrabrost' Borisa Bakala bio je višeplanska turistička tura po 'ubijenom' Gradu, a 'Obrana Sokratova' Tomija Janežiča posljedično radikalno poništenje kazališta u takvom ambijentu.

Nataša Rajković i Bobo Jelčić Vojnovićevim 'Allons enfants' reagirali su na manipulaciju demokracijom i dali svojevrsnu poveznicu s onime što se par mjeseci ili godina ranije događalo u Zagrebu, a što je Dubrovnik platio ne samo Srđem, već i suštinom. Od nje su ostali još samo kameni okviri, jer u Gradu Teatru danas više nitko ne želi voditi – teatar.

Ansambl 'Allons enfants'

Utoliko je zadiranje u strukturu i grada i teatra, čak i predstavama koje ne pogađaju bit, ipak bilo bitno.

Prvu je godinu imao i Tonči Bilić na ponovno ujedinjenim funkcijama čelnog čovjeka Splitskog ljeta i tamošnjeg HNK-a. Rezultat nije izostao, iako polovičan i u čekanju konsolidacije. Nekoliko velikih naslova koje je Split uspio napraviti, od 'Timona Atenjanina', preko 'Peera Gynta' do 'Majke Courage', dostojne su repertoara nacionalne kuće. Isto se, naizgled, može reći i za zagrebački HNK koji se, s monotonim Tauferovim 'Višnjikom', furioznim Magellijevim 'Na dnu' i nepotrebno nakićenim Pandurovim 'Michelangelom', oslonio na klasike, iako je najzanimljiviji otklon napravio upravo igrajući na manje sigurnu kartu.

Obilježavanje godine Ranka Marinkovića s trodijelnim 'U znaku vage' u režiji mlađih snaga (Helena Petković, Ivan Plazibat i Olja Lozica) dokaz je da se i velika kuća može okrenuti oko svoje osi i pronaći način da bude i obljetničarska i staromodna, a opet zanimljiva.

'U znaku vage'

Nažalost, zagrebački HNK bio je i u 2013. zanimljiv najviše po borbi za prevlast između Ministarstva kulture i Grada Zagreba, u kojem su Ana Lederer i njezina želja za trećim mandatom, čini se, bile tek sporedni žeton. Na silu donesene Izmjene i dopune Zakona o kazalištima, kojim se konačna riječ pri izboru intendanta središnje nacionalne kuće daje u ruke državnoj, a ne gradskoj vlasti, duhovito je nazvala 'Lex Lederer', iako je pravo stanje stvari drukčije.

Izmjenama se htjelo pokazati Gradu da ne može ucjenjivati Vladu, ali i dodijeliti HNK-u u Varaždinu status nacionalnog kazališta s pripadajućim financiranjem.

Politička igra uspjela je: o Ani Lederer više se ne govori i ne piše, što ne znači da neće ponovno za godinu ili dvije. U međuvremenu, od zagrebačkog HNK-a očekuje se raspisivanje novoga natječaja za intendanta, a od varaždinskog opravdanje za ishitreno i bezrazložno unapređenje.

Kazališna 2013. bila je u znaku velikih kuća i festivala, uzbudljivija oko kazališta nego u njemu. Najgore je to što će se većina tih priča prenijeti i u sljedeću godinu, jer ni varaždinska niti zagrebačka nisu još dobile čisti završetak, dok se u Osijeku već nazire mutiranje slučajeva Mucalo i Lederer. Nezasluženo su, stoga, u drugi plan pale izvaninstitucionalne činjenice, skandalozne poput represije nad Kazalištem Mala scena i sanacije Studentskog centra koja bi u konačnici mogla okončati tamošnju Kulturu promjene ili rutinski obljetničarske kao što su 20. izdanje Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci ili čak 30. Tjedna suvremenog plesa.

Kazalište Mala scena

I među njima je iznimka Eurokaz sa svojom odlukom da se, uoči ulaska Hrvatske u EU, samoukine u festivalskom i reinkarnira u modelu produkcijske kuće. Uspije li u tome, pokazat će da je puno važnije i plodonosnije raditi na strukturnim, a ne samo kadrovskim promjenama, što je lekcija koju hrvatsko glumište, zajedno s kulturnom politikom koja misli da njime upravlja, tek treba naučiti. S Europom ili bez nje.