Zanimljivo je kako ljudi - posebice muškarci - kada navrše kojih četrdesetak, pedesetak godina i pomalo se počnu suočavati sa svojim starenjem i smrtnošću, odjednom u svemu oko sebe počnu primjećivati znakove apokalipse. Društvene nejednakosti koje postoje otkad je civilizacije, opasno poigravanje s okolišem na čije posljedice znanstvenici upozoravaju već desetljećima, ignorancija te laka zavodljivost i zapaljivost 'običnog puka', agresivnost i militantnost velikih svjetskih sila, loši nusprodukti tehnološkog napretka - sve se te pojave mogu promatrati kao inherentni problemi ljudske civilizacije i društva, a možemo odmah uletjeti i u stanje akutnog napadaja panike, sve ih nagomilati na jedno mjesto i kriknuti KRAJ JE BLIZU!

Britanski scenarist i producent Russell T Davies, supertalentirana osoba koja nam je prošle godine podarila izvrsnu seriju 'Vrlo engleski skandal' ove je godine navršio 56 godina i, sudeći prema seriji 'Godine i godine', koju trenutačno možete gledati na servisu HBO GO, totalno je upao u takvo stanje tjeskobe. Ruku na srce, i stvarnost mu je pomogla u tome. Turbulentno, gotovo histerično političko stanje svugdje u svijetu, klimatske promjene, luđaci na čelima država, porast konzervativnih, ekstremnih, čak izrazito diskriminirajućih društvenih pokreta na desnici, Brexit, izbjeglička kriza, revival rasizma i seksizma, bankarske i financijske krize - sve to doista miriše jako loše i potiče strah od budućnosti. Pogotovo ako ste, kao Russel T Davies - a i kao ja - baš negdje u jeku takozvane krize srednjih godina i ako vam mladenački 'sutra će biti bolje' pomalo uzmiče pred realnošću u kojoj znate da ćete sutra biti - samo stariji i slabiji.

'Godine i godine' u svojih šest epizoda (dosad ih emitirano četiri) prati živote članova obitelj Lyons iz Manchestera. Oveća je to i raznolika obitelj, koja se sastoji od bake - 90-godišnjeg matrijarha i njezino četvoro unučadi u dobnoj skupini od otprilike 35 do otprilike 50 godina. Tu je najstariji Stephen, bankar sa ženom Celeste i dvije kćeri tinejdžerske dobi, zatim Edith, antiglobalistička aktivistica za koju se na početku prve epizode govori da više vremena provodi prosvjedujući po zemljama trećeg svijeta nego kod kuće, zatim je tu Daniel, djelatnik gradskog ureda za stambena pitanja koji se na početku serije ženi svojim dugogodišnjim partnerom Ralphom te na kraju, Rosie, najmlađa sestra i samohrana majka dvaju dječaka, koja je od rođenja u kolicima zato što je rođena sa spinom bifidom.

Lyonsi su, za britanske pojmove, relativno raznolika obitelj, zbog svojega sastava i porodične povijesti sklonija tolerantnijim i progresivnijim političkim i društvenim stavovima. Danielova homoseksualnost prihvaćena je kao nešto posve uobičajeno, rasno miješani brak najstarijeg sina Stephena uopće nije tema (osim što se baka i Celeste ne vole čisto na osobnoj razini) te nikoga osobito ne skandalizira to što su Rosieni sinovi od dva različita oca, od kojih je jedan Kinez. Na prvi je pogled riječ o divnoj porodici, pravom odrazu one bolje Britanije, u kojoj se prihvaćaju sve različitosti, svi stilovi života i svi životni odabiri. Čak se i klasne razlike - jer očito je od početka da Stephen pripada bogatijem sloju, a Rosie radničkoj klasi - ne doživljavaju dramatično. Svi su povezani organski, ali i tehnološki te često komuniciraju putem grupnog poziva iliti 'obiteljskog linka' putem servisa koji se u seriji zove Signor, a nalikuje, recimo, Amazonovoj Alexi.

No onda se u život ove obitelji počinju miješati sve kaotičnije, sve brže i sve neočekivanije društvene, političke i tehnološke promjene. Kao što stara poslovica kaže - Bog ti prije kamenčuge na glavu prvo pošalje zrnce šljunka, a u slučaju Lyonsovih i Velike Britanije to je zrnce šljunka pojava egzotične medijske ličnosti Vivienne Rook, koju svi na početku prve epizode gledaju na televiziji, dok ova izgovara za televiziju nezamislive stavove. U jednom se panelu žali kako 'više ne razumije svijet oko sebe' i počinje tipično reakcionarno kukati za 'dobrim, starim, jednostavnijim vremenima', a kada je sugovornici zapitaju što misli o kriznim žarištima kao što su, recimo, Palestina i Izrael, na svačije zaprepaštenje izjavi da je 'boli k***c za Palestinu i Izrael'. Cijela zemlja, a i svi Lyonsi apsolutno su frapirani, ali i zabavljeni.

No tijekom sljedećeg će se desetljeća - jer život Lyonsovih od tog trenutka pratimo prema bliskoj budućnosti - Vivienne Rook polako, ali sigurno uspinjati prema sve višim pozicijama moći u državi, pokazujući sve oštrije pro-brexitovske, reakcionarne, diskriminirajuće zube, ali i populističke trikove kojima će pridobivati sve više pristalica. No Vivienne Rook - koja se ionako uglavnom prikazuje tek kao zli omen na televiziji i internetu - nije jedino što će zadesiti Veliku Britaniju, svijet i obitelj Lyons. Svijet oko njih doslovno će eksplodirati. Imat ćemo i nuklearne rakete i izbjegličku krizu i Trumpov drugi mandat i rast ekstremizma svih vrsta u Europi i novi krah bankarskog sustava, a u obitelji Lyons sve će to biti popraćeno i privatnim katastrofama. Starija Stephenova kći objavit će da je trans, ali ne transrodna osoba, nego transhumana - želi svoju svijest učitati u računalo i odbaciti ljudsko tijelo. Daniel će razvrgnuti brak s Ralphom jer će se zaljubiti u ukrajinskog izbjeglicu Viktora te se uplesti u Viktorovo spašavanje, koje će ga skupo koštati. Bankarski krah pogubno će utjecati na bankara Stephena i njegovu obitelj. Rosie će izgubiti posao. Edith će se vratiti kući...

Russel T Davies iznimno je inteligentno, zanimljivo i dramski napeto složio priču u kojoj se svjetska kriza odražava na život jedne obične obitelji. Sve svjetske nevolje i katastrofe u seriji se prikazuju isključivo kroz perspektivu tih pojedinaca, tih osoba sa svojim stavovima, emocijama, previranjima i privatnim problemima, svaki je prevrat ilustriran nekim obiteljskim događajem dok se ono 'globalno' katastrofalno odvija tek u pozadini. Dok lete nuklearne rakete, u dvorištu bakine kuće, tik nakon proslave njezina rođendana, Ralph pali sjenicu jer je ljut zbog Danielove nevjere. Stephenova frustracija financijskim gubicima pretače se u bijes na biciklističkog dostavljača zato što mu je otac umro zbog sudara s jednim takvim. Sve veća represija konzervativnih režima nad drugačijima ocrtana je kroz Viktorovu i Danielovu dramu dok pokušavaju nekako biti zajedno. Zlokobne nuspojave tehnološkog napretka protkane su kroz priču o pokušajima mlade Bethany da što više digitalizira svoje tijelo, pa zbog toga upada u zamke međunarodnih medicinskih kriminalaca...

Sjajni su to potezi, sjajno je to pričanje priče i ova će vas serija sigurno zbog toga prikovati uz ekran. No postoji u svemu tome jedan mali problem, problem koji je povezan s onim sklonostima apokaliptičkom tumačenju stvarnosti u sredovječnih zapadnjaka. Russell T Davies čak ga i doslovno stavlja u usta jednom od svojih glavnih junaka, Stephenu, koji za jednog obiteljskog okupljanja razvija teoriju o tome da je ljudski mozak devolvirao, da su vremena kada su ljudi stvarali divne stvari - glazbu, umjetnost, znanstvena postignuća - završila i da ljudska rasa postaje sve gluplja te da nas posljedice toga okružuju i bez ikakve će nas sumnje stajati glave. I istina je, u kontekstu razvoja događaja koji se prikazuje u ovoj seriji, teško se ne složiti sa Stephenom.

No ono što u ovoj seriji nakon par epizoda također postaje sve jasnije jest da takav stav - isto kao i takav apokaliptični razvoj događaja - proizlazi iz jednostranog tumačenja stvarnosti. Stephen i sva njegova braća uglavnom se ponašaju kao da je taj 'ljudski rod' koji postaje sve gluplji i dopušta vlastito uništenje - netko drugi. Uglavnom sjede na svojim proslavama rođendana, u svojim kuhinjama i pred svojim Signorima, jadajući se kako im se događa to-i-to te pokušavajući nešto učiniti samo onda kada im se baš izravno i osobno obije o glavu. Žene, pak, u ovoj seriji - posebice Rosie i Edit - pokušavaju nešto učiniti, aktivnije su i zainteresiranije za osobno sudjelovanje u promjenama, ali je isto pitanje koliko razumiju situaciju i koliko su je u stanju protumačiti iz bilo kojeg drugog kuta osim onoga u koji su se zakopale sa svojim stavovima i mišljenjima.

Zbog svega toga obitelj Lyons vrlo brzo počinje izgledati kao pasivni objekt koji trpi događaje na koji nema nikakvog utjecaja, žrtva svemirske apokalipse koja se ne da izbjeći, baš kao ni staranje i smrt. Cijela priča 'Godina i godina', shodno tome, zbog toga izgleda kao nešto neizbježno, nešto što će se već u nekoj varijanti sigurno dogoditi i što ne možemo izbjeći. A to doista jako miriše na sredovječnu tjeskobu nekoga tko je svoju krizu preslikao na cijeli svijet.

No nemojte ovo krivo protumačiti. To sve skupa NE znači da su 'Godine i godine' neuvjerljive. O, uvjerljive su, itekako su uvjerljive, pa čak i onda kada neki događaji, pojave i osobe (Vivenne Rook osobito) izgledaju pretjerano karikirane. Previše je tu prepoznatljivih trenutaka, izglednih scenarija, pa i igranja na zbunjenost i strah suvremenog čovjeka bilo koje dobi i profila da bi vas ostavilo hladnima ili da biste samo odmahnuli rukom i rekli: 'Ma, daaaaaj...' Serija je ovo koja bez ikakve sumnje igra u finalu za najbolju seriju ove godine. Samo još treba pričekati rasplet. Onda ćemo vidjeti ima li u Daviesovu apokaliptičnom pogledu na bližu budućnost ipak malo mjesta i za varijacije.