Film 'Koja je ovo država' Vinka Brešana, najavljen kao crna komedija u kojoj možemo vidjeti sve što ne želimo vidjeti u Hrvatskoj, svečanu je zagrebačku premijeru imao 17. prosinca, a potom i riječku te splitsku. U velikom glumačkom ansamblu filma, za koji se očekuje da će biti novi domaći hit, nalazi se i Goran Grgić koji kaže kako i sam s nestrpljenjem očekuje kinodistribuciju koja službeno kreće 3. siječnja iduće godine.

'Scenarij je majstorski osmišljen i vjerujem da je film redateljski i glumački na visokom nivou. Najsretniji bih bio kad bi ga publika prepoznala kao zabavnog i kvalitetnog. Nadam se da ga nitko neće shvatiti kao provokativnog', kaže Grgić, trenutno zauzet probama za predstavu u matičnom zagrebačkom HNK-u, 'Svaki tvoj rođendan' Mire Gavrana u režiji Renea Medvešeka. Igra oca Vinka, koji je autoritativan lik i najveći problem sinu Marjanu, a premijera je 30. prosinca. Istovremeno, u Beogradu snima seriju 'Državni službenik' redatelja Predraga Gage Antonijevića, čija se serija 'Ubice mog oca' već treću sezonu prikazuje u Srbiji.

Kakvu ulogu igrate u filmu 'Koja je ovo država' i kako vam je bilo raditi s Brešanom?

Vinko i ja se znamo dugo godina i oduvijek vjerujem u njegov talent, poznavanje zanata i čvrstu viziju cjelokupnog projekta koji radimo. Ovaj put igram šefa tajne službe, odnosno ravnatelja SOA-e, i pokušali smo zajedno osmisliti lik koji ne pokazuje emocije i ne upušta se u dugačke rasprave, nego u tišini efikasno rješava probleme. Vjerujem da smo, bez obzira na namjernu emocionalnu osakaćenost, stvorili živo i zanimljivo lice.

U pitanju je komedija, žanr po kojemu je Brešan poznat i priznat u Hrvatskoj. Koliko se sami (pro)nalazite u tom žanru?

Često igram u komedijama, istina, češće u kazalištu, i dobro se osjećam u tome žanru. Dobra komedija je precizna i inventivna matematika. Dosegnuti lakoću igre i ostaviti dojam spretnog zabavljača podrazumijeva virtuozno plasiranje ne samo replike, nego i daha, tona, geste, trenutka… i to zna biti zamorno u isprobavanju, ali je uzbuđujuće u igri. Sve to zahtijevaju i drugi žanrovi, ali je kod komedije vidljivija preciznost igre. Naravno da se događaju i spretne improvizacije, ali se na njih ne možeš i ne smiješ u potpunosti osloniti. Da skratim, uživam igrati u dobrim komedijama.

Kakvi su vam humor i satira u domaćem filmu, u kazalištu, na TV-u? Koliko su hrvatski autori sposobni nasmijati publiku?

Imamo bogatu tradiciju, od dalekog Držića, do Golika, Kerstnera, Smoje… dakle kazališne tradicije, filmova i serija koji su upisani u naše odrastanje. Malo je autora koji se oslanjaju samo na taj žanr, jer je možda i manje cijenjen, ali sam odgledao toliko dobrih komedija da ne mogu reći da nemamo pisce koji mogu nasmijati publiku. Igrajući predstave 'Amateri', 'Muškarci.hr', ali i 'Ljudi od voska' u HNK-u, svakodnevno sam svjedok toga koliko publika želi vidjeti dobru komediju te sam siguran da imamo sposobnih i autora i glumaca koji je mogu kvalitetno napisati i odigrati.

Kakvo vam je općenito stanje filma i filmske produkcije u Hrvatskoj?

Filmska produkcija u Hrvatskoj svakako nije žanrovska, nego autorska. Dogode se poneka iskakanja iz te prakse, ali su rijetka i nedovoljno poticana. Od formiranja HAVC-a dogodili su se mnogi pozitivni pomaci te postajemo zanimljiva i respektabilna filmska sredina. Imao sam ove godine priliku odgledati sve filmove na Pulskom festivalu jer sam bio u žiriju i zaista sam impresioniran raznolikošću i kvalitetom produkcije. No, s druge strane, bio sam u prosudbenoj komisiji jer nisam igrao ni u jednom od tih filmova, pa ću se iz potpuno subjektivnih razloga suzdržati od prevelike euforije.

Ovih dana u Kerempuhu ste stoti put izveli predstavu 'Muškarci.hr', premijerno prikazanu početkom 2017., o odnosima muškaraca i žena. Kako danas, s obzirom na pokret #MeToo, doživljavate taj komad?

Osnovna tema naše predstave su, naravno, žene, ali mislim da njen uspjeh počiva upravo na tome što se prepričavanjem raznih životnih situacija iz muško-ženskih odnosa svaki put postavimo u napadačku formaciju, ali si uvijek zabijamo čisti autogol. Kritiziramo i tužimo se na svoje imaginarne partnerice, ali ih, bez obzira na sve, volimo. Dogodovštine koje prepričavamo miljama su daleko od spomenutog skandala, tako da nemamo potrebu za prilagođavanjem sadržaja predstave.

Što mislite o pokretu #MeToo?

Hrabri ljudi čine pomake, otvaraju nam oči te potiču da razmislimo i o svojim površnostima. Prečesto gledamo, a ne vidimo; slušamo, a ne želimo čuti. Takvi i slični iskoraci svakog imalo promišljenog čovjeka primoravaju da razmisli i o svojim kriterijima, u ovom slučaju tolerancije bahatosti s pozicija moći. Prijatelj sam s mnogim glumicama i znam da se gotovo svakodnevno susreću s raznoraznim klišejima te sam siguran da je pokret #MeToo ostvario pozitivan učinak i u našoj sredini.

A što kažete na bojkote filmova problematičnih autora poput Woodyja Allena i Romana Polanskog? Treba li odvajati lik i djelo?

Svaki je taj slučaj drugačija priča i ne mogu se postavljati u poziciju suca. Tim više što nisam iz te šume skandala pratio svaku pojedinačnu osudu. Svatko od njih morat će se nositi s onime što je učinio, ali ne vjerujem da ću njihova umjetnička djela gledati kroz prizmu njihova privatnog života.

U zagrebački HNK došli ste 2002., a krajem 2017. postali ste nacionalni prvak. Koje vam je razdoblje u toj kući bilo najteže? U čemu se HNK najviše mijenjao tijekom vremena i kako vam je raditi s Dubravkom Vrgoč?

Najteži je bio, svakako, dolazak. Bez obzira što nisam došao kao početnik, osvanuo sam u ansamblu koji je imao svoje kriterije, zasluge i nepisana pravila. Percepcija tadašnjeg HNK bila je, ne baš zasluženo, ona da je teatar koji se ne upušta u hrabre iskorake i nema poziciju krovne kazališne institucije koju bi trebao imati. I da budem iskren, nisam ni ja bio daleko od tog mišljenja. Prihvatio sam ponudu za prelazak jer sam znao koliko je kvalitetnih umjetnika u tim ansamblima i koliko sam izvrsnih predstava gledao na toj pozornici. Taj teatar ima vrhunsku prošlost i naša generacija je dobila trenutak časti da se nasloni na tu tradiciju. Vjerujem da i danas, pod vodstvom Dubravke Vrgoč, stvaramo nešto što je vrijedno te pozornice.

Odmah nakon diplome na ADU u Zagrebu dobili ste stalni angažman u Gavelli. Kako je došlo do toga?

Na mojoj trećoj godini studiranja veliki Kosta Spaić režirao je Kosorove 'Maske na paragrafima' i trebala su mu dva mlada glumca, a Zlatko Vitez je predložio Dražena Kühna i mene jer smo to ljeto, cijela naša klasa, igrali u histrionskoj produkciji predstavu 'Hvalisavi vojnik', pa nas je vidio na djelu. U tim trenucima bio sam zaslijepljen činjenicom da sam na istoj pozornici sa svim tim glumcima kojima sam se divio i nisam puno razmišljao o tome koja bi bila moja pozicija u budućnosti. Išao sam iz predstave u predstavu i to je bilo nagrađeno stalnim angažmanom.

S kime vam je od redatelja dosad bilo najteže raditi, a s kime najzanimljivije?

Skupilo se s godinama mnoštvo suradnji i nisam siguran je li bilo teže s nekima koji su imali diktatorske manire ili s onima koji su zalutali u taj posao. Kao mlad, svaku uputu čuješ kao sumnju u svoj talent. Često spominjem pokojnog Petra Večeka, s kojim sam imao vatreno krštenje na prvoj predstavi, zbog njegovih izrazito otvorenih i ubojito iskrenih opaski. Tada sam čvrsto bio uvjeren da nisam tip glumca s kojim on želi raditi. Upravo suprotno, nakon toga me zvao, doslovno, u svaku svoju predstavu. Isto tako, kada bi netko neupućen uletio na probu Paola Magellija, dobio bi dojam da taj tip mrzi kazalište, glumce, sebe i sve oko sebe, a upravo suprotno - zbog njegove beskrajne ljubavi i povjerenja u suradnike i glumce, s njim možeš napraviti ulogu kojom iznenadiš i samog sebe.

Glumili ste u dosta serija, pa i u sapunicama. Kako doživljavate komentare da su uloge u sapunicama manje ozbiljne?

Iz svog iskustva mogu reći da mi je važnije da je nešto dobro napisano, nego činjenica da to ima velik broj epizoda. 'Dobre namjere' imale su šezdesetak epizoda, pa se i danas pamte kao izvrsna serija. Televizijski serijali su danas hit i svaka produkcija nastoji da se njihov proizvod i gleda. Prošla su vremena kad se moglo prodati svašta i bilo je gledano jer je u dobrom terminu. Mnogi danas imaju jako puno programa koje mogu gledati i ta činjenica potiče svaku TV kuću da ima dobru i kvalitetnu seriju. Rad na takozvanoj sapunici rudarski je posao i znam što znači snimati cijeli dan, a noću učiti tekst za sutra i tako šest mjeseci. Ta činjenica je za mene jedina otegotna okolnost za pristajanje na tu vrstu suradnje.

Rodom ste iz Osijeka. Što mislite o tamošnjoj kulturnoj sceni, o samom HNK-u?

Drama osječkog HNK izuzetno je profitirala zbog Umjetničke akademije u Osijeku. Stvoren je velik i kvalitetan ansambl, sposoban za velike kazališne izazove. Gotovo svake sezone jedna od njihovih predstava u igri je za najbolju predstavu Nagrade hrvatskog glumišta. Mislim pritom i na Dječje kazalište Branka Mihaljevića. To nije slučajno i ulaže se u kazalište. Osječani vole svoja kazališta i ako konačno pronađu prostor i za nezavisnu scenu, bio bi to velik doprinos općoj slici teatarskih mogućnosti Osijeka.

U Osijeku predajete kao vanjski suradnik na studiju glume Umjetničke akademije. Kako se snalazite u toj ulozi?

Moj kolegij zove se Umijeće javnog nastupa, ali sam i na Glumi s kolegom Jasminom Novljakovićem. Čini mi se da je studentima i meni zajedničko zadovoljstvo tim druženjem. Ne mogu se obvezati velikom satnicom, ali zbog toga pokušavam, kad sam s njima, iskoristiti to vrijeme na najbolji mogući način. Vjerujem da od mene dobiju nešto što je dio zanata, a siguran sam da je za mene nadahnjujući svaki trenutak proveden s njima.

Kakvo je danas tržište za glumce u usporedbi s vremenom u kojem ste startali? Koji su najveći zahtjevi i izazovi?

Svako vrijeme ima svoje pozitivne i negativne strane. Danas se čini da ima puno mogućnosti, ali je teško doći do stalnog angažmana, odnosno kontinuiranog igranja. Mladim glumcima je teže skrenuti pozornost na sebe. Neće im se pružiti šanse mnogo puta - odmah se moraju pokazati u najboljem svjetlu. Iz moje vizure najveći je izazov ostati zdrave glave, zadržati optimizam i svako malo se zapitati jesam li na sceni po nekoj inerciji ili zaista imam još uvijek nešto reći i pokazati.

Biste li svoju djecu podržali u namjeri da budu glumci?

Mojoj djeci želim da budu sretni i kvalitetni ljudi. Ako netko od njih osjeti instinkt da kroz glumu može izraziti svoju osobnost i kreativnost, nitko sretniji od mene. Mogao bih im dati pokoji savjet. No ovi stariji već su odabrali svoj put, a mlađem sinu želim da i on pronađe svoj, bez mog direktnog utjecaja na njegov izbor.

Imate li neki neprežaljeni projekt iza sebe, nešto što ste zaista htjeli raditi, a niste uspjeli?

Zaista nemam pravo biti nezadovoljan zato što sam propustio nešto. U principu je to bilo zato što sam radio nešto drugo. Ponekad me izbaci iz takta to što prođem kroz tri kruga audicija u nekim inozemnim produkcijama, a onda moram odustati jer taj dan imam predstavu. No to je stvar odabira. Odlučio sam da mi je kazalište primarno, a sve ostalo me veseli ako se uklopi u moje teatarske obveze.