Kronološku aktualnost Gordogan i ovaj put uspješno nadoknađuje aktualnošću koja proizlazi iz ekskluzivnosti do koje se dolazi uredničkim smislom za pronalaženje tema koje su, iako krajnje intrigantne, iz raznih razloga bivale zaobiđene, prešućene, zanemarivane u bitnim detaljima i to ne samo zbog raznih cenzura ili političkih tabuiziranja. Pri tim iznalaženjima svojevrsnih vijesti iz povijesti urednik uvijek poklanja vjeru meritornim piscima, onima koji mogu zanimljivo svjedočiti o temi iz prve ruke, a tekstova oprema u najboljoj maniri velikih, visokotiražnih, ali ozbiljnih magazina

Tako, primjerice u ovome broju o Radovanu Ivšiću pišu Ivo Malec i Božo Kovačević.

Dakle, o pjesniku, dramatiku, prevoditelju, autoru kultne drame 'Kralj Gordogan', (s Ivšićevim dopuštenjem predmetni časopis je i nazvan Gordogan) pišu sjećanja veliki hrvatsko francuski skladatelj, o velikom hrvatsko-francuskom piscu, i jedan od inicijatora (uz Branka Matana) osnivanja Gordogana.

Ta memoaristika, iako dobrano prožeta osobnim doživljajima oba autora, zapisi su koji uvjerljivo prikazuju širok sociokulturološki kontekst u drugoj polovini dvadesetoga stoljeća u Francuskoj i Hrvatskoj pa koliko god se tadašnja zbivanja međusobno razlikovala otkriva se da je tu bilo i zanimljivih usporednica.

Malec se prisjeća sve prijateljske umjetničke suradnje s Ivšićem, a Božidar Kovačević ne tako davne povijesti u ovome dijelu svijeta, komplicirana porađanja časopisa i posebnih značenja dolazaka Radovana Ivšića u Hrvatsku u tome zanimljivome vremenu, jer primjerice godine 1979. nije samo izašao časopis Gordogan nego je u Teatru &td i uprizorena drama Kralj Gordogan.

Prva seriju časopisa obilježile su tako teme kao Zabranjena mjesta hrvatske književnosti i Ljudska prava: verbalne strategije pa Srednja Evropa, a za to doba to su, malo je reći, iznimno provokativne teme. Oba memoarista o Ivšiću zaključuju zapise datumom njegove smrti, 25. prosinca 2009. Malec je na groblju Père Lachaise pričekao da svi odu i onda za zadnji pozdrav stavio ruku na lijes. Kovačević se pak prisjetio namalanog vraga iznad dovratka u stanu u Krežminoj ulici koji 'mora da je glasno podrignuo zadovoljan svojim božićnim obrokom.'
Tema sjećanja na Radovana Ivšića ilustrirana je dokumentarnim fotografijama i zaprema 26. stranica.

Intervju Ladislava Tadića s Petrom Jelečom, katoličkim svećenikom, članom Franjevačke provincije Bosne Srebrne, profesorom povijesti na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, koji je doktorirao na rimskoj Gregorijani s temom 'Katolička crkva u Bosni i Hercegovini i Nezavisna Država Hrvatska (1941. - 1945.)', znakovito je naslovljen 'Iz salona otpisanih'.

U podnaslov izvučena je iz teksta rečenica o odnosima hrvatske politike prema BiH koja glasi: 'Sumiramo li hrvatsku politiku prema Bosni i Hercegovini posljednjih dvadeset godina, možemo reći da je ona politika pljačke i nepotizma, mržnje prema Bosni i svemu bosanskome, politika otimanja narodnoga blaga i manipulacije ljudskom patnjom i nesrećom te politika sekundiranja velikosrpskome projektu.'

Dakle iz naslova i podnaslova sasvim je jasno tko je tu otpisan, ali riječ salon ni parafrazeološko metaforički tu ne stoji dobro. Oni koji otpisuju fra Petra Jeleča ne bi dopustili, sva je prilika, da on bude u bilo kakvom salonu, pa ni u tome otpisanih. Po onome što on zastupa i što bez ikakva ustezanja govori oni najradije ne bi da on uopće bude.

A takvih nije mali broj kao onih razboritih i kritički raspoloženih intelektualaca na obe strane. A iskazana kritika hrvatske politike prema BiH polazi, kako napominje intervjuer Ladislav Tadić, od Jelečovih utemeljenih istraživanja i komentara brojnih tekstova raznih vrsta o akutnoj tranzicijskoj sadašnjici u razmrvljenom južnoslavenskom ozemlju pa naglašava da intervjuirani poput Sloterdijka, koji je u katoličkoj crkvi prepoznao prežitak Rimskoga Carstva, Jeleč u Crkvi u Hrvata prepoznaje preživjele svjetonazorske izbore NDH.

Fra Petar tako bespogovorno osporava teze današnjih crkvenih povjesničara da se Katolička crkva dobro ponijela za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i da se katolički kler zajedno s nadbiskupom Stepincem jednako dosljedno borio i protiv komunizma i nacifašizma pa kaže da se o Stepincu i njegovu djelovanju tijekom rata treba ponajprije govoriti trijezno i argumentirano, ne opisujući ga onakvim kakav nije bio zato što Crkva u Hrvata želi preko Stepinca oprati svoju savjest i zataškati odgovornost i pasivnost mnogih crkvenih struktura za vrijeme Drugoga rata.

Jeleč govori kritički i o mnogim drugima slabostima crkve danas kako u nas tako i u svijetu pa upozorava na paradoks da vjere istodobno ima sve više i sve manje. Sociološka istraživanja dokazuju tako da nastupa era koju su američki sociolozi nazvali believing without belonging, tj. posrijedi je izvaninstitucionalno vjerovanje zbog gubitka opće vjerodostojnosti religijskih institucija pa se vjernici, jednostavno, osamostaljuju. Sve izneseno u tome razgovoru, način kako je izrečeno, kakvi su podastrijeti argumenti, sve to doima se pomalo nevjerojatnim kada se uzme u obzir da sve to govori svećenik, doktor povijesne znanosti, profesor na teologiji, pa tzv. obični čitatelj biva upravo šokiran. Ali, tako se to u Gordoganu radi, tekstovi koji se u njemu objavljuju postignu poseban efekt začudnosti, čovjek se nužno upita zašto se takvi tekstovi ne mogu naći i negdje drugdje.

Interview s Petrom Jelečom objavljen je na 24, stranice i ilustriran portretnim i dokumentarnim fotografijama.

Gustav Mahler, omiljeni glazbeni genije mnogih hrvatskih javnih intelektualaca, predmet je najopsežnijega temata u ovome broju Gordogana koji je priredio Nenad Ivić.

I u tome segmentu, što znači osim i u dijelu o Radovanu Ivšiću, Gordogan je autohistoričan pa se podsjeća da je o Mahleru bilo riječi u tematu u prvom broju prve serije 1/1979, br 4. srpanj-kolovoz 1979. godine. U toj najopširnijoj cjelini primijenjeno je jedno od provjerenih gordoganovskih uređivačkih načela, a to bi moglo glasiti nešto kao Obraditi temu iz što više aspekata i s posebnim dodacima. Tako je priređivač Nenad Ivić uvrstio za Mahlera Izbor iz pisama, Sjećanja na Gustava Mahlera Natalie Bauer-Lechner, pa bilješku Zvonimira Mrkonjića Dječakov čarobni rog, Nikše Gliga Simfonizam kod 'posljednjeg velikoga simfoničara', Dalibora Davidovića Indiferencija, svoj tekst Događanje V. simfonije i kao onaj spomenuti posebni dodatak Tod? Tanz-Marsch, Tod? Ante Knešaureka koji je priložio svoju kompoziciju kao nekad Max Reger koji je 1910. za zbornik Gustav Mahler: slika ličnosti kroz posvete priložio stranicu svoje glazbe.
Najopširnije obrađena tema u ovom Gordoganu zaprema čak 56 stranica s preobiljem ilustracija svih fela, a da se dodalo još četiri stranice korica mogla je to biti knjiga u časopisu.

U rubrici Kronika posebno je uočiti članak najpouzdanijeg poznatoga čitača starih novina u ovom dijelu svijeta, a to je glavni urednik Gordoganov Branko Matan. U tekstu Semprún u Zagrebu 1970. objavljuje polihistorijski komentar o prikazivanju filma Priznanje što je, kaže on, bilo sasvim izniman slučaj kad su hrvatski "politički proljećari" pokušali djelovati u sferi "kulturnih proljećara." Taj događaj bio je zapravo politkulturna svjetska senzacija prvoga reda, a čega dežurna hrvatska partijska vrhuška nije bila do kraja ni svjesna i to dvije godine nakon Praškoga proljeća, godinu prije pokreta kojeg će se kasnije nazvati Hrvatskim proljećem.

Baš u Zagrebu intelektualno se raspravlja teška i opasna tema - suočava se ljevica s vlastitom zločinačkom prošlošću, a u zemlji tada punokrvnoga državnoga socijalizma koji pokušava domaćem i stranome svijetu prikazati neko svoje ljudsko lice i to u samoupravljanju koje se tek zametalo, uostalom, poznato je suvremenicima, neuspješno.

S pobočnim tekstovima ta Matanova tema u Kronici zaprema 12 stranica sa sjajnim dokumentarnim fotografijama.
Ostale rubrike su na nivou ovdje prikazanih, prave gordoganske, a zna se valjda što to znači. Kazuje to naslov ovoga prikaza, Gordogan je još jednom dostigao sam sebe.