A moglo bi se tu dodati još ponavljajuću brojku dva pa reći da se grad utemeljivao od početka na dva naselja, poznata je to priča o dijeljenju i spajanju, Gradeca i Kaptola, pa onda se rastavljao i sastavljao na gornjogradsku i donjogradsku aglomeraciju, pa onda se polovio na dio grada sjeverno i južno od željezničke pruge, a onda pak opet u dva dijela koja, mnogi smatraju, još ni danas nisu dovoljno spojena, a to su valjda Zagreb na lijevoj i Novi Zagreb na desnoj strani Save, rijeke s kojom se grad zaista teško miri i kad je premosti.

No, čini se da se ipak sve rečeno spojilo, barem publicistički, u jedan grad, ali u dvije knjige, onu prvu koja ga tretira od prethistorije do 1918. i drugu u kojoj se razlaže i sintetizira dva stoljeća - 20. i 21. koja su na pregibu dva milenija, kada je već o 'dva' riječ. Ta druga knjiga strukturirana je logično i koncipirana je izrazito user-friendly, kako bi se danas to moderno reklo da se ne kaže da su urednik i autori htjeli ugoditi čitatelju, i to počevši od osnovnoga teksta u šest poglavlja nastojalo se biti konkretan u primjerima, lako čitljiv, a da se pritom nije nimalo zanemarivao strogo znanstveni pristup i lako dostupna provjerljivost činjenica. Tu je i pedantan i konsekventan knjižni instrumentarij u apendiksu od nekih stopedesetak stranica.

To, dakako, tako i treba biti u svakom iole ambiciozno postavljenom monografskom izdanju, ali piscu ovih redaka dosad je u ruke došlo malo takvih kao što je ovo u kojima, primjerice, postoje dodane i zanimljive kronološke tablice s popisom zagrebačkih gradonačelnika ili predsjednika Gradske skupštine, zatim zagrebačkih biskupa i nadbiskupa, rektora Sveučilišta u Zagrebu te veoma temeljit popis brojnih fotografija i ilustracija kakav se u nas ne viđa često. Primjerice nema ni jednog slučaja da na dvije susjedne stranice nema barem jedne ilustracije. I tu nema onih 'tek toliko da nešto bude' fotografija već su odreda u funkciji okolnoga teksta i suvislo legendirane. Nisu, kako tu često u naših izdavača biva, natrpane u neke kunstdruck umetke i potpisane tako uopćeno i šturo da čitatelj ne može lako odgonetnuti što je, zapravo, na fotografiji i zašto uopće jest. Iako je u predmetnoj knjizi ponajviše arhivskih fotografija prilično je onih malo poznatih ili dosad neviđenih.

Također je tu dana opširna bibliografija s popisom izvora i kazalo imena, pojmova, i institucija. Osnovni pak tekst ide u dva stupca, a priređen je na način svjetskih magazina - svako poglavlje ima glavni naslov, podnaslov i međunaslove, a posebna su uređivačka novina za monografije ovoga tipa umetnuti, reklo bi se u žurnalizmu, okviri, a ovdje bi se to moglo nazvati izdvojenim podtemama koje su, u popularnom stilu, napisali razni predmetni publicistički stručnjaci.

Autor osnovnog teksta najvećim je dijelom dr. sc. Ivo Goldstein, profesor 20. stoljeća hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, autor brojnih knjiga o povijesti Zagreba. Dr. sc. Goran Hutinec suautor je u početnom poglavlju 'Zagreb slijedi Europu', podnaslovljenom 'Međuratno razdoblje 1918.- 1941.', znanstveni suradnik u Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U tom poglavlju posebno je izražena polihistoričnost autorâ tako da se obrađuju, osim prikaza povijesnih političko-administrativnih ustroja, i posebni društveni aspekti kao što su ekonomski razvoj, gradogradnja, urbanizam, građanski kulturno zabavni život, primjerice kako Zagreb pleše u to doba, pa društveno raslojavanje te konkretan socijalni kolaps tridesetih godina.

Takva široka tematska lepeza pridonosi općoj zanimljivosti i ostalih pojedinačnih poglavlja stoga što osnovni pisalački diskurz permanentno nastoji iskazati i opći duh vremena o kojem je riječ te se tako i egzaktno prepoznaju odnosi moći i vlasti prema svekolikoj svakidašnjici suvremenika. Svako od poglavlja ima komentarski uvod, a rečeno, uvodno završava konstatacijom da tridesetih godina približavanje rata donosi na političku scenu Zagreba i Hrvatske 'dominaciju dviju oštro suprotstavljenih ideologija: nacionalističke, iz koje će uskoro nastati ustaški pokret i komunističke, koja će 1941. preuzeti organiziranje otpora nacifašističkoj okupaciji i ustaškom političkom genocidnom teroru'. Tu se kao mnogo puta prije i poslije povijest glavnoga grada uočava kao kratka, ali naglašena rekapitulacija povijesti Hrvatske unutar Jugoslavija. Autorski izraz pritom je pregnantan, izravan i činjenično argumentiran do bespogovornosti.

U drugom poglavlju autor Ivo Goldstein bilježi da je znatan dio Zagrepčana 10. travnja pozdravio ulazak njemačke vojske u grad s istovremenim proglašenjem NDH. Ponadali su se da je time Hrvatska bezbolno izbjegla ratna stradanja i da će im novoproglašena država biti bolja od prethodne. Razočaranja su, kao što je poznato, nastupila veoma brzo, pa je prvo otpočeo oružani otpor svojevrsne gradske gerile, a zatim i sve češći odlasci u partizane što je, unatoč represiji ustaških i okupatorskih vlasti, postalo dio svakidašnjice sve do 8. svibnja 1945. godine.

U oslobođenoj zemlji vlast je pak, zapisano je u knjizi, 'trebala biti demokratska i 'narodna', ali je prvih poslijeratnih godina de facto bila rigidno komunistička, jednopartijska, u velikoj mjeri uspostavljena po uzoru na staljinistički sistem u SSSR-u'.

Doček partizana 1945.

U toj staljinističkoj fazi komunističkoga režima u ranom poraću, ističe autor, autonomija lokalne samouprave bila je minimalna. Nakon raskida sa Staljinom, uza sve sputanosti koje je nametao jednopartijski komunistički režim, Zagreb, glavni grad Republike Hrvatske u Federativnoj republici Jugoslaviji nekako je ipak napredovao. Već pedesetih godina obnavlja se vitalnost predratnoga kulturnoga života i s liberalizacijom viznoga režima sve se više Zagreb otvara utjecajima i vezama sa Zapadom, kao prije Drugoga rata. U rečenom razdoblju autori Ivo i Slavko Goldstein, pod egidom U Federativnoj Jugoslaviji, poslijeratno stanje opisuju kroz političko i gospodarsko napredovanje kakvo god ono bilo, ali i opresiju koja je pratilo uspostavu novu vlast od 'Obračuna s narodnim i klasnim neprijateljem do Informbiroa tj. razlaza sa Staljinom i staljinizmom čemu je služio upravo monstruozan, paradoksalno staljinistički tretman zatvorenika na čudovišnom Golom otoku, a gdje su završili i mnogi koji sa staljinizmom nisu imali ama baš ništa.

U poglavljima Novo lice grada i Između istoka i Zapada obrađene su krizne godine, zadnje desetljeće Federacije i proplamsaj višestranačja na prvim stranačkim slobodnim izborima.

U posljednjem poglavlju 'Metropola samostalne Hrvatske', analizira se i sintetizira sva bitna, a tako svježa povijesna čvorišta nakon raspada Jugoslavije, dakle, od onda kada Zagreb više nije jedan od glavnih gradova u Jugi nego postaje prava, a odnedavno i 28. metropola u Europskoj uniji.

Posrijedi je zapravo kritički živopisan i činjenično solidan repetitorij-povjesnica već pomalo preduga poraća Domovinskoga rata što kao da intenzivno traje malone do dana današnjega, i to s čestim preispitivanjima i onoga Drugoga poraća.

Piscu ovih redaka ponajprije je zanimljiv kao provjera osobne povijesne memorije, kao podsjetnik na brzometnost protoka vremena u kojem se u Hrvata, pa tako i Zagrepčana nemalo glavinjalo između lijeve i desne opcije, i to u kompletnom društveno političkom životu kako Hrvatske tako i superlativnog subjekta Zagreba. A što se sve u nas shvaća pod ljevicom i desnicom, sasvim je, blago rečeno, nejasno, ali sigurno je da će malo tko za sebe reći, bez ograda, da je ljevičar ili desničar. Sigurno je samo jedno - na urednika i autore knjige o kojoj je riječ mogla bi se lako objeručke dizati i desnica i ljevica samo zato što su temeljito i umješno ansamblirali puke činjenice. Povijesne.