Negdje na pola 'Građanskog rata' i automobilske odiseje kroz kaos i pakao između najvećeg i glavnog grada Sjedinjenih Država, četvoro novinara koje pratimo nailazi na zaostalu božićnu atrakciju. Stoji nerazmontirana usred proljeća, s okićenom jelkom, velikom lutkom Djeda Mraza, natpisom 'Zimska čarolija' i krvavo ustrijeljenim vojnikom nasred ceste. Nedaleko od atrakcije poveća je kuća, iz koje na naše junake netko počne pucati snajperom. Vrlo uporno i gotovo precizno. Pobjegavši terencem u zaklon, ondje nailaze na dva vojnika koji nepomično ciljaju kuću i uzvraćaju paljbu. 'Pod čijom ste komandom?', pita ih jedan od novinara. 'Ni pod čijom', odgovara jedan od vojnika. 'Kako to? Ne znate na kojoj ste strani?', zbunjeno pita novinar. Vojnik ni sekunde ne skreće pogled s nišana niti oklijeva s odgovorom: 'Oni pokušavaju ubiti nas, a mi pokušavamo ubiti njih'.

To je ključ, poanta, srž svega što nam je autor i redatelj ovog filma, Alex Garland, htio reći o ratu. Ne objašnjava nam mnogo o razlozima iz kojih se vodi 'njegov' građanski rat u filmu. 'Zapadne snage' Teksasa i Kalifornije odcijepile su se od SAD-a. Predsjednik (Nick Offerman) iz Bijele kuće kroz medije grmi da će uskoro biti poražene i da će nacija opet ujedinjena stajati pod jednim Bogom i jednom zastavom. Za to se vrijeme izluđeni i očajni civili na ulicama New Yorka otimaju za bocu čiste vode iz cisterne, pa netko na njih baci bombu i pola ih pobije, zajedno s djecom i policijom koja ih je pokušavala kontrolirati. U gradovima se vode ulične borbe između naoružanih grupica, osvaja se stubište po stubište, zgrada po zgrada, rakete osvjetljavaju noćno nebo, pune se masovne grobnice, paravojne trojke čuvaju benzinske pumpe i trgovine, prodajući benzin samo za kanadske dolare, sendviče za tristo američkih i vješajući one koji pokušaju ukrasti hranu za familiju.

Autoceste su zakrčene napuštenim, spaljenim i skršenim vozilima, dobrotvorne organizacije pune stadione šatorima za izbjeglice koje su ostale bez doma ili pobjegle od bombardiranja, posvuda su vatra, pucnjevi, patnja i smrt. 'Građanski rat' u kinu će vam probiti uši pucnjevima i eksplozijama, imat ćete dojam da netko puca ravno na vas, ali to je to. Tako zvuči rat. Uz takvu je buku teško čuti bilo kakve razloge, bilo čija obećanja, ikakav cilj i smisao. Uz takve prizore, takav užas, prestaje biti važno koja je strana u pravu, a koja u krivu. To se možda vidi negdje izvana, ali ne ondje gdje gori. Ostaje samo 'oni pokušavaju ubiti nas, a mi pokušavamo ubiti njih'. Tako je vjerojatno ovih dana u Gazi, u Ukrajini, tako je bilo u Ruandi, u Iraku, Afganistanu, a imamo i geografski bliskijih uspomena.

No Garlandovo izbjegavanje bilo kakvog detaljnijeg opisa situacije koja je dovela do rata ima još jednu svrhu. Njegovi su glavni junaci novinari. Točnije, četvoro novinara. Jedna je prekaljena ratna fotoreporterka Lee Smith (izvrsna Kirsten Dunst), koja radi u paru s Reutersovim novinarom Joelom (brazilski glumac Wagner Moura, kao lik možda najslabija karika u filmu). Lee i Joel znaju da Predsjednik laže kada iz Bijele kuće putem medija najavljuje skoru pobjedu i da je situacija na terenu upravo suprotna - Zapadne snage nadomak su Washington D.C.-ju i uskoro će ga zbaciti s vlasti, vrlo vjerojatno na silu. Joel zbog toga želi pošto-poto doći do glavnog grada prije nego što se to dogodi i intervjuirati Predsjednika. Lee želi uslikati njegove zadnje trenutke u Bijeloj kući.

Na tom im se putu pridružuje ostarjeli novinar Sammy (predivan i potresan Stephen McKinley Henderson), koji jedva hoda s pomoću štapa i takav kakav jest - spor, star, ali mudar i tužan - predstavlja gorku sudbinu nekad slavne tiskovine za koju radi, 'ostatke ostataka The New York Timesa'. Svoje mjesto u terencu na putu zabitim cestama od New Yorka do Washingtona uspije izboriti i mlada fotoreporterka Jessie Cullen (Cailee Spaeny, koju smo nedavno gledali u naslovnoj ulozi filma 'Priscilla'). Jessie je klasične Nikonove fotoaparate naslijedila od oca, a Lee joj je osobna junakinja od koje želi učiti i pratiti je na tom putu.

Četvorka na terenu pomalo je idealizirani, ali nikako romantičan primjer klasičnog novinarstva, onoga u kojem je nepristranost neprikosnovena zapovijed, a ekskluzivna vijest, izjava, intervju, autentična i upečatljiva fotografija - Bog. Kao što Garland u svojem scenariju ne objašnjava mnogo o razlozima iz kojih je izbio distopijski američki građanski rat, o tome koja je strana prava, a koja kriva, tko se tu brani, tko napada i vrijedi li išta od toga takve patnje, mržnje, straha i smrti (ne vrijedi) - tako ni ova četvorka na svojem road tripu kroz pakao ne raspravlja o tome. Njihova je misija samo točno i upečatljivo prikazati ono što se događa. Samo činjenice, samo situaciju, samo kako jedni ubijaju druge, a drugi ubijaju jedne. I da bi to postigli, spremni su gotovo na sve.

Njihova nepristranost, granična s nezainteresiranošću za razloge, ideje, prave i krive strane, njihova fanatična potraga za autentičnom pričom i autentičnom fotografijom - ne znači da su oni bezosjećajni i neosjetljivi ljudi. Dok putuju u samo srce američke noćne more, vidjet ćemo i njihov strah i njihovu nesanicu i njihov osjećaj krivnje i njihovu ovisnost o adrenalinu i njihovu zabrinutost. Još prije polaska na put vidjet ćemo da fotoreporterku Lee proganjaju slike svih patnji, smaknuća i ratnih grozota koje je snimila ne miješajući se. Vidjet ćemo užasan strah kada se nađu licem u lice sa psihopatom kakvi uvijek u ratovima isplivaju na neki zapovjednički položaj - Jessejem Plemonsom u jednoj od najupečatljivijih, apsolutno sjajnih epizodnih uloga, gdje sa svojim 'dečkima' puni masovnu grobnicu civilima i hladnokrvno ubija svakoga tko nije 'prava vrsta Amerikanca' i čiji mu se odgovor na pitanje 'odakle si?' ne svidi. Vidjet ćemo i trenutak u kojem se mlada fotoreporterka iz uplašene pretendentice pretvara u onu koja 'grize' i učinit će sve za pravu fotku.

Tkogod se ikad našao u ratu, makar i nakratko, prepoznat će sve opisane momente kaosa i užasa, buke, straha, mržnje i propasti koje nam je Garland ovdje skicirao. Oni koji su se susreli s ratnim reporterima prepoznat će i takve ljude, koji će učiniti sve da bi to prenijeli svijetu. Takvi ljudi doista postoje. Takve situacije doista postoje. Distopijska budućnost u kojoj problemi iz sadašnjosti eskaliraju i inače su Garlandova specijalnost. I inače se dobro snalazi s takvim pričama, premda su one dosad bile malo više u domeni znanstvene fantastike i spekulativne fikcije, kao što su priča o umjetnoj inteligenciji u njegovu filmu 'Ex Machina', priča o globalnoj epidemiji koja ljude pretvara u zombije u filmu '28 dana poslije' za koji je napisao scenarij, priča o višestrukim svemirima i zlokobnosti visoke tehnologije koju je zapleo u seriji 'Devs'.

No priča u 'Građanskom ratu', priča o ratu koji je izbio u polariziranoj Americi, priča o ratu koji bolno nalikuje ratovima kakve pratimo trenutno u svijetu, priča o ljudskoj sklonosti samouništenju bez pravog razloga i priča o ljudima koji to pokušavaju prikazati, na to upozoriti - možda je njegova najuspješnija dosad. 'Sve ove godine, dok sam snimala ratove po svijetu, mislila sam da šaljem poruku - nemojte to činiti', govori Lee u jednoj sceni ovoga filma. 'A vidi nas sad'. Tko je htio, čuo je tu poruku. Garland ju je vrlo uvjerljivo prenio.