Jedan od najvećih problema s humorom jest taj da svatko misli da ima sjajan smisao za humor. Svi do neke mjere precjenjujemo to koliko smo duhoviti, a nekima od nas prijatelji i rodbina znaju opetovano govoriti: 'Stari/stara, ti bi trebao imat svoju emisiju, ljudi bi krepavali od smeha!'. Dario Juričan JEST duhovit čovjek. Svi ga još pamtimo po njegovim silno simpatičnim štiklecima u zadnjoj predsjedničkoj kampanji, a dobre su mu bile i fore i s provociranjem Milana Bandića. U jednom trenutku Juričan je bio baš ono što je hrvatskoj političkoj sceni, smrtno preozbiljnoj s obzirom na ukupno sposobnost aktera, bilo itekako potrebno.

E, ali sad smo došli do onog drugog dijela. Vjerojatno na temelju zapaženosti u kampanji, a možda i uz sugestije prijatelja, suradnika i obožavatelja, Juričan je zaključio da bi on trebao imati svoju emisiju. Poduzetan i proaktivan kakav već jest, nije čekao da mu to ponudi bilo kakva televizija ili produkcijska kuća, nego je lijepo okupio ekipu i sve drugo što mu je potrebno te napravio emisiju - talk show 'Gradonačelnik svemira', čiju je prvu epizodu početkom srpnja objavio na YouTubeu. Ovako napisano, sve je to pohvalno i veselo jer u doba kad se svi boje ulazili u bilo kakve nove projekte, Juričan je sa skromnim (pretpostavljam gotovo nikakvim) sredstvima i očito tek uz podršku bliske ekipe uletio u nešto što ga očito veseli.

Problem je jedino što mu je ta, prva epizoda, ispala pomalo šepavo.

Da ne ispadnem dežurna baba-roga koja se baš odmah mora izbljuvat' po entuzijazmu ekipe koja radi nešto što voli, spomenut ću prvo dobre strane. Juričan je, kao i uvijek, vrlo simpatičan - toliko da je čovjeku bed kritizirati ga jer vas podsjeća na nekog dragog šulkolegu koji se uvijek smijao i svojski se trudio nasmijavati druge. Zatim, bend koji glazbeno prati njegov talk show je SJAJAN, često mnogo duhovitiji i zanimljiviji od razgovora koji se vode u showu. Retro špica koja se fura na Space Invaderse također je cool.

No onda dolazimo do onog najvažnijeg, a to je sam sadržaj talk showa. A dolazimo i do onog problema kad ti prijatelji i famiija govore stari, ti bi trebao imat svoju emisiju samo zato što si drag i duhovit. Problem je, naime, u tome da to nije dovoljno i to se u prvoj emisiji 'Gradonačelnika svemira' vidi i iz one rakete koja plovi po špici.

U Hrvatskoj - a i šire - jako se puno voditelja, glumaca i inih javnih pregalaca spotaknulo na pretpostavku da je za vođenje dobrog zabavnog talk showa dovoljno biti duhovit i simpatičan. Bacili su se naglavce u taj posao, e da bi se onda ispostavilo da baš i nemaju o čemu razgovarati sa svojim sugovornicima, da u eter ne donose baš ništa novo i da im se čitav performans svodi na forsiranje duhovitosti i nekih svojih karakterističnih fora, što bi publici brzo dojadilo.

Juričanu se dogodila slična stvar. Imao je tri gosta i - ruku na srce - sa svakim je gostom situacija ipak bila sve bolja, ali razgovor s prvom gošćom, Elizabetom Brodić, bio je takav da su to i gledatelji, a i sama gošća jedva izdržali. Pitanja su bila djetinjasta i bezvezna, bilo je očito da se Juričan nije baš dobro pripremio, a njegova apstraktna poštapalica: 'Aaaaaaaaaa-HA-HA!' izvještačeno nametljiva. S mladim YouTuberom Dennisom Domianom bilo je malo bolje, a Juričan se nekako dovukao do pristojnog vođenja razgovora tek s trećim gostom - Aleksandrom Stankovićem, gdje je bilo očito da su se dvojica sugovornika najbolje našla oko tema koje ih obojicu zanimaju, a i Stanković je stara iskusnjara što se tiče medija i formata pa mu je podosta i pomogao.

Drugim riječima, nije da Juričan i njegov show nemaju potencijala, ali čini se da je sve nekako izvedeno na brzinu i samo na temelju toga što si i on i njegova ekipa misle da su jako guba, dok bi im u stvarnosti trebalo malo više pripreme, malo manje forsiranja da su užasno smiješni i malo bolji scenarij. Možda se u novim epizodama malo bolje ufuraju.