Zagrebačko Kazalište Moruzgva, umjetnička organizacija bez kuće i stalnog ansambla, samostalna glumica Ecija Ojdanić vodi kao što svi ovdje vode svoje male, jedva ili ispodprofitne projekte – snagom upornosti i vlastitih mišića. U svemu tome, sačuvati minimum svijesti i želje da se kazalište ipak ne svede baš samo na pričanje viceva ili javno ogoljavanje već je određeni rezultat. Postići da publika koncentrirano gotovo dva sata sluša i gleda fragmentiranu i nimalo jednostavnu priču koja spaja zemljopisne dužine i širine s vremenskim zonama u rasponu od cijelog stoljeća, graniči s uspjehom. 'Harem' je na tom tragu, uz odgovarajuću cijenu.

Najprije 'Gola u kavezi', a nakon toga i 'Bobočka', proizvodi su iste kreativne radionice koja na valu populizma i predanosti provlači i snažan feministički naboj. U 'Haremu' je upravo ta crta najnaglašenija, iako se ponovno ženama i ženskim sudbinama bavi igrajući se stereotipovima na rubu eksploatacije. I glumica i redatelj čini se da podupiru trend koji snaženje emancipacijskih procesa ne odjeljuje od pomodnih dodataka tijelu, odjeći ili prehrani, što možda jest zazorno, ali samo tradicionalistima u shvaćanju ženskih prava i mehanizama manipulacije. Jednostavnije rečeno, u produkcijama Moruzgve igra se na sigurno – sve što dolazi s pozornice mora biti i oku i uhu ugodno, a pritom još i ima i svojevrsno ideološko pokriće zbog ispravnog stava. Čini se nemogućom misijom, ali nije, ukoliko se u svakom od spomenutih područja malo spuste, ili barem olabave, kriteriji.

'Harem' je već po duljini teksta i kompliciranosti priče korak dalje u odnosu na prethodne produkcije. Nošen sad već dugogodišnjom fascinacijom islamskim svijetom i temama, Ivan Leo Lemo smislio je, a dramaturginja Ana Tonković Dolenčić ispisala dramu formata koji bi prije odgovarao formi dulje proze ili filmskog scenarija, ali koju očito nije nemoguće i postaviti u kazalištu. U gluhoj dvorani Vidre priča počinje u haremu istanbulske palače Topkapi, slijeće u današnji Beograd, London i Los Angeles, kao i u vječnu Dalmatinsku Zagoru, zaseok Ševina Njiva, gdje i završava. Sve su to poprišta razgranate obiteljske povijesti, ali 'Harem' nije kronika nego prije transcendentalno putovanje duše puno grijeha, otkupa i oprosta. Sve te Lemine vratolomije moguće je na koncu progutati jer, bez obzira na različite razine osobnog nagnuća onostranom, zapetljana priča ipak jest i domišljena i zanimljivo skrojena, s humornim detaljima i krajnje humanom porukom.

U brzoj izmjeni prizora između harema iz 1909., hrvatske ambasade u Beogradu, londonske marketinške agencije i seta porno-filma u Gradu Anđela, gubi se ponešto od glumačke suptilnosti, ali ovakav tip predstava ionako prije računa na uspješan i brz štos, nego na konkretniju i inspirativniju interpretaciju. Petra Dugandžić ima po mnogočemu ključnu ulogu, a Barbara Vicković zanimljivu iako površnu kvalitetu 'nepripadnosti'. No, predstavom dominiraju Nela Kocsis i Ecija Ojdanić, prva zbog urođenog smisla za humor i geg te programirano naglašene ženstvenosti, a druga jednostavno zato jer je za sebe ipak sačuvala dramski najupečatljivije trenutke koje je u stanju iznijeti. Zajedno sve one ipak funkcioniraju kao potpun kolektiv, sasvim u funkciji parametara predstave.

Veći problem od olakšane i zato na trenutke i zanatski rubne izvedbenosti, činjenica je da redateljev osjećaj za ritam i estetiku graniči s popom, pa čak i trešom, toliko da ga je ponekad teško opravdati i suspregnuti nevjericu. Upravo zato što igra na učinkovitost boja i zvukova, nepotrebne doslovnosti i usiljene duhovitosti prvoloptaških karikatura, 'Harem' ipak nije samo ono što bi mogao biti. Koliko je suvremena epska potraga za iskupljenjem i ravnotežom, s krajem koji jest djelomično tragičan ali ne ubija nadu, on je i slikovnica u kojoj će gledatelji, umjesto smisla, tražiti pandan jeftinoj televizijskoj zabavi. Pritom će, nažalost, i dobiti većinu onoga što traže.