Boris Perić (rođen 1966.) dosad se kao književni autor najviše afirmirao svojim romanima s elementima fantastike 'Vampir' i 'D'Annunzijev kod', a ujedno je i istaknuti prevoditelj s njemačkoj jezika na hrvatski. Utoliko je njegov novi roman 'Povratak Filipa Latinovića' iskorak u autorskom opusu, ali i prilika da se podsjetimo na jedan od najvažnijih romana hrvatske književnosti – 'Povratak Filipa Latinovicza' Miroslava Krleže

Perić se dohvatio velikog izazova tematiziranje hrvatske tranzicijske zbilje, i to uzimajući temeljni okvir i likove Krležina klasika, ali iz njih stvarajući jedan novi, autentični i suvremeni književni svijet. 'Povratak Filipa Latinovića' objavila je naklada Oceanmore, a roman je definitivno izazvao i interes književne kritike, među kojima se mogu naći i laude i konstatacije kako je riječ o promašaju.

Za Borisa Perića stvar je započela u razgovoru s prijateljem o Krležinom 'Latinoviczu', u kojemu je dobio izazov da napiše svoju verziju. Tome je prethodilo i dugogodišnje čitanje Krleže i njegova poznatog romana: 'To je nevjerojatno iskustvo. Mislim da se nitko normalan ne bi upustio u to da petnaestak puta pročita 'Povratak Filipa Latinovicza'. Prvi puta je naravno bilo kao dio školske lektire, što odmah podrazumijeva određeni čitateljski otpor. Ali kada sam čitao roman sljedeći put, kada me nitko nije tjerao, bilo mi je jasno kako je riječ o odličnom romanu, s dobrom naracijom, paralelnim radnjama koje prvi put nisam ni primijetio. Nakon toga sam čitao roman pod utjecajem Deleuzeova predgovora 'Veneri u krznu' Leopolda Sacher-Masocha, i iako nemam konkretnih dokaza, siguran sam da je Krleža čitao tu knjigu. Inače, Krleža u svojim književnim djelima rijetko koristi riječ 'mazohizam', a spominje je u svojim razgovorima, gdje kaže da je mazohizam bijeg od odgovornosti. Zadnja čitanja zapravo su već išla u detalje i to je bilo aktivno sudjelovanje u Krležinom tekstu. Neću reći da je to bila selektivna percepcija, jer su ti detalji bili očiti dio konteksta.'

Pisac je, dakle, u odnosu na Krležin roman stvorio svoj literarni asocijativni niz, u kojemu su već spomenuti Sacher-Masoch, ali i Franz Kafka, kojeg Perić navodi kao trećeg ključnog autora iz kojega nastaje njegov 'Povratak Filipa Latinovića'. Iako u romanu ne nedostaje mazohističkog seksa, Periću je važnije bilo pisati o mazohizmu kao političkoj kategoriji: 'Mazohizam kao politički stav se možda najbolje vidi u Sokratovoj smrti. Njemu je, dakle, država predala svoje zakone da ih on ismije. Zato ima ona vrlo mračna scena kod Platona, koji opisuje da Sokratovi učenici na vijest o njegovoj smrti – prasnu u smijeh. Politički mazohizam znači pristajanje na postojeću situaciju. Ako uzmemo da su država i zakon zločin nad nama, a svaki političar ima retoriku kojom hvali svoje poteze, pristajanje na poziciju i govor žrtve korak je do političkog mazohizma. Ta žrtva ne ide u otvoreni revolt, nego ga izražava pristajanjem, kao Sokrat. Štoviše, potpunim identificiranjem sa zakonom, žrtva želi postići da u njezinoj propasti propadne i taj zakon. To, naravno, ne može dobro završiti.'

Politički mazohizam nije stran ni Hrvatima, smatra Perić: 'Hrvati su uvijek donekle bili mazohistički narod. Primjerice, kada pogledamo raspad Jugoslavije, Hrvati su se stalno pozivali na Ustav iz 1974.' Za ovog autora je to ključan detalj, jer se referira na 'strukturalni moment svakog mazohizma', a to je 'oponašanje zakonskog akta': 'Rob s gospodaricom sklapa ugovor! Tako je bilo i u Masochovom životu, a i u romanu 'Venera u krznu'. To je jako bitan detalj. Kod Krleže se u 'Povratku' taj ugovor posve parodira, pa je jedini pisani dokument koji se u cijelom romanu spominje je na kraju onaj račun iz parfumerije, koji Baločanski – već lud - nosi misleći da je oproštajno pismo. Parfumerija se pak zove 'Afrodita', a Afrodita je Venera!'

Koje su onda razlike između Krležina 'Latinovicza' i Perićeva 'Latinovića', pitamo autora.

'Krleža ima čudan status u hrvatskom društvu, dizali ga na pijedestal ili ne, jer on je ikona. I to mrtva ikona. Nisam htio Krležu ni veličati niti govoriti loše o njemu. Moj roman u određenom je suodnosu s njegovim i to je sve. Političke priče o Krleži nisu mi bile važne. U jednoj kritici mi je zamjereno da ništa ne odgovaram Krleži, na što mogu reći da me on ništa i ne pita, pa zašto bih mu odgovarao? On mi samo daje fantastičan predložak za pisanje o sadašnjosti, za jedan socijalni roman koji sam se dugo vremena spremao pisati. Htio sam progovoriti o našem vremenu tranzicije, privrednog kriminala, raspada moralnih vrijednosti i čudnih zakona. To su moje ideje', objašnjava Boris Perić.

'Povratak Filipa Latinovića' aktualan je roman o hrvatskoj zbilji, što se najbolje vidi kroz likove Filipove majke i njenog drugog supruga, ističe Perić: 'To je kod mene priča dodanog lika, tog Krčelića, i Filipove majke koja se s njime vjenča. Ona onda ulazi u njegov Holding i na kraju preuzima i dio vlasništva. Crpio sam inspiraciju iz crnih kronika. Mnogima su se u Hrvatskoj događale te situacije da se jednog jutra probudiš i otkriješ da na svoje ima imaš neku firmu koja je propala, a vani su dva policajca koja su došla hapsiti. Tu je i naša pomama za pokretanjem novina koje traju kratko, pa tako i Filipova majka dobije ideju kako će oni pokrenuti novine u kojima će njen sin biti glavni likovni kritičar. Sve to su reference na našu neposrednu realnost.'

Perić je svoj 'Povratak' pisao jezikom koji su neki opisali krležijanskim, a o izboru stila za ovaj roman – koji je bitno drugačiji u odnosu na njegova prethodna djela, kaže sljedeće: 'Ako se već referiram na Krležu, odlučio sam preuzeti njegov stariji jezik. Krleža danas sa svojim tekstovima ne bi prošao niti jednu lekturu. Znali su me ljudi pitati nije li neka riječ zapravo srpska. Ne, nije – to je hrvatski Krležina vremena!'

Za kraj, pitamo kako bi bilo najbolje čitati 'Povratak Filipa Latinovića', odnosno može li se Perićev roman razumjeti bez poznavanje Krležinoga. Boris Perić odgovara: 'Dobio sam informaciju da je u nekim gimnazijama bilo pokušaja paralelnog čitanja mojeg 'Latinovića' i Krležinog 'Latinovicza', ali ne znam što je bilo s time. To bi bio jedan način čitanja. Drugi je način potpuno odvojeno čitanje, jer moj roman funkcionira i bez Krleže, što je u hrvatskom društvu teško moguće. Nadam se da bi čitanje mojeg romana moglo osvijetliti i da je pola svih tih polemika o Krleži bilo besmisleno, naročito politički intoniranih. Njegovi politički stavovi nisu nikako utjecali na 'Povratak'; moji politički stavovi su, recimo, mnogo više izraženi u romanu.'

Ulomak iz romana Povratak Filipa Latinovića.pdf