Prije puta, jedan moj prijatelj koji neobavezno prati događanja u hrvatskim književnim vodama, poslao mi je SMS: 'Engleski Interliber, kiša i tri dana s hrvatskim piscima... previše je to vremena i premalo prostora za dobru zabavu, pa makar i u Londonu.'

Zvučalo je malo kao priča o kiselom grožđu, ali ne mogu reći da nisam ponio kišobran.

S organiziranim predstavljanjima hrvatske književnosti na stranim sajmovima znalo je biti problema. Događalo se da padnu na programu, ili na piscima, ili na publici, ili na logici. Zapinjali su na skupim štandovima, u rezervatima na dnu velikih hala, odvijali se na hrvatskom za Hrvate, tisućama kilometara od Hrvatske, znao ih je pratiti nemar za knjige ili nemar za književnike -znali su promašivati, i to naveliko, a činilo se da pritom nikome nije ni neugodno ni stalo.

Rekavši to, nemam nikakve sumnje da je kod sličnih nastupa pogrešno očekivati da se rezultat (koliko god ga usko shvatili) vidi odmah, no to ne znači da se nešto odmah ne može osjetiti. A što se toga tiče, moj osjećaj za Misiju London je dobar.

Nije se – odmah da kažem – na našem londonskom štandu dogodila nikakva revolucija, ali nije ni trebala. Sastojci se nisu mijenjali previše, ali omjeri su bili pogođeni. Novac nije bio ključna riječ (što nipošto ne znači da ga ne treba ulagati!), ali postojala je ideja i energija, ai ponuđeni proizvod bio je dobar. Jednostavno: koncepcijski i izvedbeno, bio je to odličan početak.

Jer, smisao ovome nastupu dat će tek ono što nakon njega treba uslijediti.

Iza uspješnih nacionalnih predstavljanja najčešće stoje zemlje koje svoju kulturu cijene i u nju ulažu sustavno – a nastupi na sajmovima samo su sjajna prilika da se ta kultura i taj trud prikažu, neka vrsta velikog izloga, prozor namijenjen pogledu izvana. Naravno, čak i bez sistema, razliku ponekad može napraviti jedan čovjek – svojom energijom, znanjem, kontaktima i entuzijazmom - ali takav pristup teško da može raditi na dulje staze.

Osobno, predstavljanja hrvatske književnosti dijelim na ona koja je radila Alida Bremer i ona druga. Ovogodišnje londonsko, koje je uz pomoć Ministarstva kulture RH i HDP-a organizirala urednica i vlasnica izdavačke kuće Istros Books, Susan Curtis Kojaković domišljenošću i uloženim trudom ubrojio bih u prvu grupu, u predstavljanja kojima možemo biti zadovoljni, i ponosni.

Na hrvatskom štandu i izvan njega – u reprezentativnim londonskim prostorima kulture - gostovali su oni kojima je ondje bilo mjesto: pisci, prevoditelji, urednici i književni agenti, Britanci i Hrvati; a kriterij odabira sudionika bio je jasan.

Mimo svake ideologije i/li želje da se u stilu Šime Strikomana posreduje 'milenijska fotografija' domaće književnosti, organizatori su na Sajam doveli Marinka Koščeca, Roberta Perišića, Matka Sršena i Borisa Gunjevića, pisce koji su imali friško objavljene knjige na engleskom jeziku, dok su se Daša Drndić i Josip Novakovich uz knjige mogli pohvaliti i nominacijama za najprestižnije književne nagrade engleskog govornog područja (Independent, ManBooker).

Ali nije to bio jedini aspekt koji je zanimao sastavljačicu programa; u programima nisu sudjelovali samo pisci: ugledni prevoditelji s hrvatskog i na hrvatski jezik (Will Firth, Celia Hawkesworth, Mia Pervan...), govorilo se o drugoj strani i okolnostima 'proizvodnog procesa', a o motivima i potrebi da se na engleski jezik 'guramo' bilo je riječi na promociji časopisa Relations, posvećenog suvremenoj hrvatskoj književnosti u engleskim prijevodima – na engleskom jeziku, naravno.

Možda nije naodmet spomenuti i to da su, za razliku od svojih kolega po komunikacijskoj situaciji – hrvatskih saborskih zastupnika, pisci svoje dnevnice zaslužili govoreći na engleskom jeziku (mali problemi u slaganju vremena, inače bez greške! :-)), da je bilo publike (i to strane!), i ozbiljne priče, i diskusije i smijeha... da je hrvatska književnost – bez obzira na to koliko različiti bili pisci koji su je predstavljali – napokon djelovala privlačno, zanimljivo, seksi.

I zato (srećom), mogu uzvratiti SMS: Ne, nije to bio engleski Interliber, nije padala kiša, prošlo je prebrzo i bilo je dobro.

Za kraj, još samo dva različita 'ako'.

Ako se nastavi, imalo je smisla.

Ako je ovo predstavljanje bilo prozor, sunce je sjalo na tom prozorčiću.