Gledam ja sinoć ta dva bračna para koji su - jedan iz Njemačke, a drugi iz Nizozemske - u zreloj dobi pristigli u Hrvatsku pa ovdje, svaki u svojem živopisnom mjestašcu pokrenuli biznise, umjetničke projekte i svašta nešto prekrasno - i mislim si: 'Dobro, jesmo li mi svi koji živimo ovdje glupi ili što?'. Točan je odgovor, naravno, upravo taj mistični "što" na kraju pitanja, ali čovjeka na trenutak ipak mora zbuniti kada vidi da ljudi koji stignu iz bijelog svijeta u Republiku Hrvatsku tako krasno žive i bave se onim što vole, dok većina nas ostalih... ah, ne moram vam ni govoriti.

Postoje dva načina da se gleda na priče prikazane u serijalu 'Hrvatska moj izbor'. Možemo ih gledati pozitivno, mogu nas nadahnuti, mogu nam ljudi u tim pričama biti simpatični, može nam biti zanimljivo čime se sve bave i koji su ih životni putevi i razlozi doveli do mjesta u kojima sada žive. Možemo se, međutim, i zapitati kako to da njima sve to uspijeva, a drugima ne. S time da pod "drugi" mislim i na one među nama koji oduvijek živimo ovdje, ali i one koji su se vratili pa ih sreća i uspjeh nisu tako milosrdno pomazili po obrazu. Znamo, naime, da ima i takvih primjera.

Sinoćnja i sve ostale epizode ovoga serijala koje sam uspjela pogledati (a to nisu sve) fokusira se samo na onaj pozitivan dio, dakle, samo na priče onih ljudi koji su se vratili/doselili ovamo i zatim ostvarili nekakav uspjeh, izgradili nekakav život, na neki način pridonijeli zajednici u kojoj žive. Sinoć je to bio jedan bračni par koji je iz Nizozemske doselio u Liku te jedan bračni par koji je Njemačke doselio u zaleđe Crikvenice. Oba pomalo umjetnički orijentirana izgradili su krasne kuće, bave se raznim umjetničkim projektima, književnim i umjetničkim večerima, radionicama za keramičare, ma, sto čuda. Lijepo ih je vidjeti, simpatični su, pred kamerama djeluju i kao zanimljivi ljudi, ne 'briju' na neke pretjerane patetike o korijenima i domovini, iako vole živjeti ovdje i ovdje se najbolje osjećaju, sve u svemu, kapa dolje.

No serijal unatoč tome - ili upravo zbog toga - pomalo djeluje kao niz propagandnih filmića kojima se ljude nastoji uvjeriti kako je u Republici Hrvatskoj zapravo baš super, s malo suptilne poruke o tome kako smo si mi, koji ne uspijevamo ono što čine glavni junaci iz prikazanih filmića - valjda sami krivi. Što, ako čovjek objektivno pogleda, fakat i jesmo. Tko nas drži da odselimo u inozemstvo, zaradimo lovu i vratimo se natrag s kapitalom za ulaganje u projekte? No to je ona notorna istina preko koje se u filmićima glatko prelazi - da malo ljudi koji desetak-dvadesetak ili koliko već godina radi ovdje, a ne u Nizozemskoj ili Njemačkoj može nakon tih desetak-dvadesetak godina reći: 'Okej, sad mi je dosta, idem izgraditi kuću u Donjim Zavijucima da mi djeca odrastaju  na čistom zraku, a ja ću organizirati večeri poezije'. Istina, volja, sposobnost i duh jesu ključne za ostvarivanje takvih projekata, ali je bogami i novac, što je u ovim slučajevima sinonim za 'Nizozemska' i 'Njemačka'.

Serijal 'Hrvatska moj izbor' zajednički je projekt Hrvatske radiotelevizije i Državnoga ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, koji je usmjerene širenju programskih sadržaja namijenjenih Hrvatima izvan Hrvatske i međunarodnoj javnosti, pa je u tom kontekstu možda i logično da je tako programatski/propagandno pozitivan. I u tom je smislu dobro napravljen, simpatičan i... dosadan. Vidiš jedan nastavak, kao da si vidio sve. Osim ako baš tražiš ideje za projekte kada se za dvadeset godina vratiš na rodnu grudu. Ili ako si iseljenik pa tražiš ideje.

Ali koliko takvih doista gleda program HTV-a četvrtkom navečer? U redu, moglo bi se postaviti pitanje o tome tko uopće gleda program HTV-a četvrtkom navečer, ali nemojmo sada s temama od sistemskog značaja. Većina ljudi koji ipak gledaju HTV u tom terminu nisu iseljenici i ne traže ideje za projekte u koje bi uložili životnu ušteđevinu. Ako već i traže ideje za takvo što, voljeli bi znati kako, odnosno, na koje probleme mogu naići, kome se trebaju obratiti i kako bi, kao obični građani s plaćom i, u najboljem slučaju, još jednom plaćom na štednom računu, mogli napraviti tako nešto svoje i onda i sami reći da im je Hrvatska izbor, a ne mjesto gdje su se rodili i iz kojeg baš ne mogu tako jednostavno otići. Filmići koji bi im prikazali priče u kojima bi dobili i takve odgovore - kako prikupiti sredstva, kako se izboriti s birokracijom, kako preživjeti uza sve poreze i slične priče - bile bi im mnogo korisnije.

Bez toga su ovi filmići samo slatki. I možemo ih gledati samo kao anegdote. Odnosno, mogli bismo ih gledati kao anegdote kada bi bili možda malo duhovitiji, živahniji i ne toliko jedan nalik drugome. Ovako su tek bilten tog Državnog ureda u suradnji s kojim su snimljeni.