Dugo, dugo ništa, a onda odjedanput rat na nekoliko frontova – tako bi se moglo sažeti ono što se s hrvatskim kazalištem i što se hrvatskom kazalištu događa u posljednjih mjesec dana. Ljudi skloniji teorijama zavjere pomislili bi da nije slučajno baš 'aferu plakat' slijedila i prepiska jednog redatelja i jednog glumca, gotovo kao uvertira u izmjene Zakona o kazalištima, a sve kako bi se riješio slučaj zagrebačkog HNK
No vjerojatno ipak nije istina to da su i povici negodovanja na nedavnoj premijeri 'Aide' u HNK-u i cenzuriranje plakata u Dramskom kazalištu Gavella baš tako povezani. Jer tematski i nisu, a kadrovski tek onoliko koliko je u incestuozno malenoj sredini sve povezano. Simptomatski pak među njima postoji poveznica jer sve to dosta jasno govori o stanju ne samo u domaćem kazalištu.
Hrvatsko kazalište danas izgleda kao sumrak ocvale industrije. Njegovo stanje opisuje ne samo 'slučaj plakat', nego i stražnje dvorište SC-a i repertoar manjih HNK-ova koji nose časno ime, ali ga više nemaju čime obući, jer onih nekoliko premijernih naslova uglavnom ne igraju.
Uzdanje u umjetničke slobode ili umjetničku kreaciju koja bi tu slobodu trebala samo je jedan vid te kalkulantske slike koja najprije ne zadovoljava ni samu sebe, pa onda teško da može zadovoljiti svoju publiku. Predstave se proizvode kao na pokretnoj vrpci uz pomoć javnih sredstava ili, u umješnijoj varijanti, i europskih fondova. Ovo posljednje se pritom proglašava velikim producentskim, a posljedično i umjetničkim uspjehom.
No takve predstave ne služe tome da ubodu ili zagolicaju, nego tek da umire i uljuljkaju u prepoznatljivosti i prepoznavanju, jer ili je na pozornici glumac poznat s malih ekrana ili je lik kojeg igra 'isti susjed'. Treća mogućnost, nažalost, toliko je rijetka da je gotovo zanemariva. Zbilja zaista nudi teme domaćem kazalištu, ali ih ono ne želi iskoristiti, čak i kad se s njima igra, poput pokojeg navodno angažiranog naslova koji zbilju karikira ili maskira, pokušavajući prodati ili uspješno prodajući svoju provokativnost, drukčijost i hrabrost. O strukturi se više ne razmišlja, o njezinoj promjeni još manje.
'Afera plakat' i sve njezine posljedice, uključujući prepisku Olivera Frljića i Siniše Ružića, može se stoga čitati kao sukob institucionalnog i izvaninstitucionalnog, onih iznutra i onih izvana. Prvi možda misle da rade za kazalište, s time što podnose stanje stvari kakvo jest i time ga pothranjuju.
Oni drugi mogu ili čekati pred vratima da ih se napokon pripusti, kad sazriju i omekšaju, ili mogu na vrata pokucati malo snažnije, inzistirajući na kazalištu koje nije i ne mora biti 'sluškinja književnosti' ili, što je još gore, 'sluškinja zbilje'.
U toj zbilji je, kako za kazalištarce tako i za publiku, sve nepromjenjivo, jer 'svi su zapravo isti', od onih na vlasti do onih koji su 'isti susjed' ili, u prijevodu, 'isti ja'. Ravnatelji su uvijek isti, samo s drukčijim licima, politika je uvijek ista i ima samo jedan cilj, a uspješnost je na koncu ipak financijski mjerljiva, od sustava javnih kazališta financiranih javnim novcem do sustava javnog poduzetništva koje također javnim novcem i resursima osigurava poziciju kralja/kraljice mlijeka, građevine, mandarina ili – kazališta. Ukratko, gledatelj isto vidi okrene li se prema pozornici ili od nje.
Stanju, nažalost, neće pomoći to što Oliver Frljić neće projekt 'Aleksandra Zec' postaviti u Dramskom kazalištu Gavella, a pitanje je koliko bi mu pomoglo i da to učini. Kao i u slučaju predstave 'Zoran Đinđić' u beogradskom Ateljeu 212 – netko bi iz podjele izašao, netko u nju ne bi ni ušao, a sustav bi se nastavio kotrljati kao i ranije, s možda malom izbočinom koju bi se s vremenom izgladilo ili prihvatilo kao još jedan eksces koji, paradoksalno, dokazuje koliko je sustav 'ispravan' i nepromjenjiv.
S druge strane, izmjene Zakona o kazalištima koje čekaju takozvanu javnu raspravu, čak i ako prođu, ograničit će možda ravnateljske mandate na dva, pa više neće biti moguće da jedna osoba jednim kazalištem šefuje tridesetak godina, nego će, ukoliko je od 'šefovskog materijala', šefovati različitima.
Odlučivanje o intendantu zagrebačkog HNK bit će isključivo u ingerenciji Ministarstva kulture, što će sadašnjoj garnituri omogućiti da završi priču s intendanticom Anom Lederer. Pritom ostaje mogućnost da svaka lokalna samouprava i dalje bira svoje ravnatelje i intendante, među kojima Duško Mucalo najvjerojatnije i nije bio najgori, te da im naređuje skidanje plakata ili pretvaranje kazališta u nogometnu loptu, tortu sa svjećicama, dječju igraonicu ili prodajni salon bijele tehnike, već prema potrebi.
Zato je naivno postaviti pitanje: a što kad se promijeni vlast? Zar se netko ovdje zaista toga još boji? Jer zaorio se na kraju oduševljeni pljesak ili glasni 'buuu' – kazalištu je potpuno svejedno.
