Predstavu je režirao njen suprug Krešimir Dolenčić, a glavnu ulogu o tom najpoznatijem fikcionalnom detektivu svijeta glumi Rakan Rushaidat. Partneri su mu Filip Nola kao dr. Watson, Dado Ćosić kao Moriarty, Katarina Bistrović Darvaš kao Gospođa Turner i drugi.

Ana Tonković Dolenčić napisala je nekoliko tekstova za djecu, među njima i hvaljene 'Zagrebačke vremeplovce' o zagrebačkoj povijesti, koji igraju u Zagrebačkom kazalištu lutaka. Također je objavila zbirku drama 'Prepričavanje' u izdanju VBZ-a u kojoj je prepričala odnosno dramatizirala pet klasičnih priča za djecu, primjerice, 'Ezop cabaret', 'Carevo novo ruho' i 'Baltazar ili u potrazi za čarobnom kapljicom'. Sa suprugom Krešimirom Dolenčićem često surađuje na zajedničkim projektima kao dramaturginja, primjerice, zajedno su radili 'Umišljenog bolesnika' u Gavelli.

Što vas je najviše potaknulo da napišete novi komad o detektivu Sherlocku Holmesu, koji se doduše temelji na motivima i likovima Conana Doylea?

Zagrebačko kazalište mladih tražilo je tzv. omladinski naslov. I tu smo naravno posegnuli u svoje mladenačke dane koji su bili obilježeni čitanjem, a Sherlock je lik koji je preživio sve promjene medijskih formata, ušao čak i u kompjutorske igrice pa tako može biti zanimljiv i generacijama koje ne čitaju Doylea. Mene je Holmes oduvijek fascinirao, i to ne samo zbog kriminalističkog žanra u kojemu postoji, već kao osoba sama za sebe. I sam kaže, zločin je običan, logika je rijetkost. U ovom dekoncentriranom, fragmentarnom, manipulativnom svijetu osobe poput Sherlocka Holmesa, ma koliko bio fikcionalan, impresioniraju svojom mentalnom i emocionalnom nepotkupljivošću.

Krimić se rijetko postavlja na kazališne daske. Koliko je zahtjevno baviti se krimićem kao žanrom u kazalištu? Jeste li zadovoljni kako krimić postavlja vaš suprug redatelj Krešimir Dolenčić?

Premda je krimić u Velikoj Britaniji u kazalištu notorna stvar, tako da taj žanr ide tako daleko da je i publika ponekad uključena u rješavanje zagonetke, kod nas ne postoji ta tradicija. Bilo je povremenih pokušaja, ali nije zaživjelo u smislu nekog repertoarnog koncepta. Ovo je još jedan pokušaj u koji polažem neke nade, prvenstveno jer je riječ o općepoznatom predlošku, a onda naravno i u samu predstavu koja je za mene i Krešu u smislu dramaturško-redateljskog rada nepoznat teren, gotovo pionirski posao. Naime, to nam je za sada prvo takvo iskustvo. Oblikovanje krimića u kazalištu poseban je zadatak, treba držati napetost priče, otkrivati je korak po korak, neprekidno paziti da bude razumljiva, kombinirati situaciju i psihologiju na jedan drugačiji način te na kraju sve upakirati u neku posebnu atmosferu. I to Krešo radi odlično uz pomoć vrhunskog ansambla.

Što mi danas možemo naučiti od detektiva Sherlocka Holmesa? Koje on poruke ili vrijednosti donosi u naše vrijeme s obzirom na njegove kvalitete poput logičkog zaključivanja, smisla za detalj i slično, ali i na njegovu ekscentričnost te po nekima i maničnu depresiju od koje je kao lik navodno bolovao?

Osnovne stvari na koje se može ugledati kod Sherlocka Holmesa je razmišljanje svojom glavom, ne nasjedanje na bjelodane činjenice, čitanje između redova i uvijek biti pojedinac što danas nije lako. Priznali ili ne, postali smo povodljivi, mediji u tome igraju ogromnu ulogu, čak i Sherlock obožava trivijalnosti, ali s tom razlikom da on svu tu inflaciju informacija filtrira u veću priču. To ga dovodi do nekih simptoma, ali ako već o Sherlocku moramo govoriti klinički, ne bih ga svrstala u manične depresivce. Prije bih rekla da se nalazi na početku autističnog spektra, nešto kao Aspergerov sindrom, briljantan um s emocionalnim teškoćama. U serijalu s Benedictom Cumberbatchom, Sherlock za sebe kaže da je visokofunkcionalni sociopat, mislim da je to najtočnije. A kako bi drugačije i bilo? Nije lako podnositi istinu bez određene emocionalne devijacije. Isto tako ne treba zaboraviti da kod Doylea Sherlock nerijetko poseže za drogom, i to samo u situacijama kada mu je dosadno, za njega su umna uzbuđenja životni adrenalin, rutinska svakodnevica ga izluđuje. O tome bi se isto dalo razgovarati u kontekstu današnjice.

Pišući novi tekst očekivalo bi se da je radnja smještena u današnju Hrvatsku koja je po pitanju kriminala vrlo inspirativna, no ipak to niste učinili. Zašto?

Sherlock Holmes nije inspektor Vinko ili haški istražitelj, on je paradigmatski lik koji podrazumijeva nekakvu univerzalnost. I nisam sigurna da je Hrvatska po pitanju kriminala nešto posebno zanimljiva, sve je to sitni lopovluk i podlijeganje najnižim impulsima. Pronevjere, ubojstva iz strasti, lanci prostitucije, SMS ucjene ili šverc, sve to nekako nije dostojno jednog Sherlocka Holmesa. Sama priroda kazališta traži arhetipsku situaciju, sasvim je svejedno događa li se priča u viktorijanskoj Engleskoj ili na Marsu, ako je dobra, funkcionirat će u svakom vremenu. Problem s kojim se Sherlock suočava u ovoj predstavi zapravo je suvremen, vrijeme je prekjučerašnje, a time se dobiva svevremenost koja je u duhu samog predloška. U drugačijim medijskim formatima Sherlock može funkcionirati i u današnjem vremenu, ali to podrazumijeva tehnologiju koja nije scenski atraktivna, pritom mislim na internet, televiziju, smartfone i sve što na neki način gasi sjaj čiste koncentracije i glumačke kreacije. Viktorijansko vrijeme tu je puno inspirativnije, čak i u jednom likovnom smislu.

Tko ili što bi se danas u Hrvatskoj moglo prepoznati kao prof. Moriarty, Holmesov najljući protivnik, kojeg je prozvao Napoleonom kriminala? U društvu općenito te posebno na području kulture? Je li bio tehnički ministar kulture Hasanbegović?

Suština lica profesora Moriartyja jest ta da je on nevidljiv. Prema Doyleu on je odgovoran za više od polovice zločina u Londonu, ali nikada ga ne uhvate. Policija, a kamoli stanovnici, ni ne slute da postoji. Samim time tražiti Moriartyja među medijski eksponiranim osobama uzaludan je posao. On je genijalni matematičar koji, kao i Holmes, igra radi igre same. Mi možemo samo nagađati, ali ako bih krenula u potragu za Moriartyjem u nekom današnjem svijetu, prije bih ga tražila u Silicijskoj dolini, globalnim teorijama zavjere, farmaceutskoj ili prehrambenoj industriji, a o bankarskom sustavu da i ne govorimo. Mislim da je politika samo egzekutor nekih viših direktiva, osobito ova naša, hrvatska, a kultura je, nažalost, tipovima poput Moriartyja posve nezanimljiva premda se možemo zapitati kakve ljude od naše djece radi ovo vrijeme koje ih izolira i lobotomizira tehnologijom te krajnje nepismenim uzorima potiče na afirmaciju neznanja.

S obzirom na stanje u zemlji koje karakterizira kriza, korupcija i siromaštvo građana, imate li na vidiku nekog našeg Sherlocka Holmesa, koji bi mogao srediti stvar?

Što znači srediti stvar? U jednom potezu izbrisati korupciju, krizu i siromaštvo? To ne može ni Sherlock Holmes, za to su ipak potrebne natprirodne moći i holivudski pristup ili duge godine društvenog razvoja. Ono što je moguće u ovom trenutku je to da svatko preuzme odgovornost za sebe i vrativši se na gornje pitanje, razmišlja svojom glavom. Ne kažem da svatko može biti Holmes, on je na kraju krajeva izmišljeni lik, ali možemo se potruditi da makar ne sudjelujemo baš u svim opsjenama i radimo svoj posao najbolje što možemo i znamo. Jednom će se valjda stvoriti kritična masa koja će obrnuti ove negativne trendove.