Poslovnu zgradu koja izgledom podsjeća na Freda Astairea i Ginger Rogers koji plešu na obali Vltave, Milunić je projektirao sa slavnim kanadsko-američkim arhitektom Frankom Gehryjem. S vremenom je dobila kultni status među brojnim posjetiteljima Praga i smatra se da je nakon Hradčana i Karlovog mosta treća praška znamenitost koju turisti najčešće fotografiraju.

Marijan Lipovac, predsjednik Hrvatsko-češkog društva kaže kako je ta zgrada, uvrštena na popise najneobičnijih suvremenih građevina, prepoznata kao simbol suvremene praške arhitekture i cjelokupnog razdoblja otvorenog Baršunastom revolucijom 1989.

Još krajem osamdesetih Milunić je u razgovoru s prijateljem Václavom Havelom, dobio ideju za taj projekt. Havelu, koji je često bio zatvaran, 1986. je uređivao stan i u šali, da se u to doba od režima omraženi književnik i disident ne bi 'šokirao slobodom', radni stol u dnevnom boravku mu je odijelio rešetkom i skromnim ležajem.

Iako ga je zbog suradnje s 'državnim neprijateljem br. 1" često saslušavala tajna policija, ostali su prijatelji i zamislili da bi se na susjednoj, praznoj parceli, gdje je nekad bila stambena zgrada srušena u američkom bombardiranju 1945., moglo napraviti zdanje s knjižnicom, kazalištem i kavanom, koje bi nastavilo niz važnih kulturnih objekata koji se protežu uzduž rijeke.

Od osporavanja do zgrade godine

Nakon što je srušen komunistički režim, a Havel postao predsjednik Čehoslovačke, ideja se mogla početi ostvarivati, no ideja za zgradu nalik na plesni par stvarala se postupno. Naime, Milunić je najprije razmišljao o zgradi s kupolom nalik na raspuklu ljusku graha, o zgradi sa spuštenom crvenom zavjesom (ili gaćama), kao simbolom "striptiza“ totalitarnog režima te o "Zgradi slobode“ s likom mlade djevojke kao simbolom revolucije (Čehoslovačka Ivana Orleanska).

Lipovac podsjeća da je Milunić želio da ona bude doslovna parafraza Baršunaste revolucije - kad se od totalitarnog statičnog društva odijelio njegov manji dinamični dio koji je krenuo u svijet pun promjena, u ovom slučaju nad frekventno raskršće u pravcu Praškog dvorca.

"Htio sam da to budu dva dijela zgrade koja se međusobno privlače i odbijaju: statički-dinamički, jang-jing, plus-minus“, rekao je Milunić u intervjuu 2015. za glasilo Hrvatsko-češkog društva "Susreti".

Nakon što je javnosti predstavio svoj smjeli projekt izazvao je negativnu reakciju javnosti, uključujući i stručnjake, koji su smatrali da on ne pripada historicističkom dijelu Praga.

Kuća koja pleše ipak se svidjela Pavelu Kochu, zastupniku nizozemske tvrtke Nationale Nederlanden koja je pristala investirati u projekt, a kako bi se neutralizirala negativna atmosfera dosjetili su se da se nedovoljno poznatom Miluniću pridruži neki slavni svjetski arhitekt.

Bio je to  Frank Gehry koji je shvatio Milunićevu koncepciju i prihvatio suradnju, navodno i zato što je bio veliki ljubitelj hokeja i češkog hokejaša Jaromíra Jágra, pa je jednom prigodom izjavio da će "za zemlju koja je Americi dala Jaromíra Jágra učiniti sve".

Izgradnja je počela 1994. godine, a dovršena dvije godine kasnije. Suprotno prvobitnoj ideji, postala je poslovna zgrada s uredima i restoranom na posljednjem katu, dok se na njenoj terasi nalazi se metalna konstrukcija nazvana Meduza. 

Kuća koja pleše i njeni autori dobili su niz priznanja, a američki časopis Time proglasio ju je 1996. zgradom godine.

Ostvario niz drugih zapaženih projekata, zadržao kontakt s Hrvatskom

Vlado Milunić rodio se 3. ožujka 1941. u Zagrebu, no već 1956.  s tri sestre odlazi  u tadašnju Čehoslovačku gdje su im od 1948. živjeli roditelji, liječnici Atena i Josip Milunić, odvojeni od svoje djece zbog sukoba Jugoslavije s ostalim državama pod komunističkom vlašću.  Deset godina kasnije u Pragu završava studij arhitekture na Češkom tehničkom visokom učilištu, gdje je kasnije i radio kao predavač. Nakon studija se do 1969. usavršavao u Parizu. Od 1969. do 1990. radio je s Janom Línekom, a od 1990. u vlastitom Studiju VM (Volné myšlenky - Slobodne ideje).

Projektirao je brojne javne zgrade, među kojima se ističu domovi umirovljenika u Pragu, Dom kulture Sedlec-Prčice, Dom djece i mladeži Modřany, stambeni kompleks Zvijezda, stacionar za hendikepiranu djecu u Českim Budějovicama te više obiteljskih kuća. 

Radio je i na preuređenju dijelova stare gradske jezgre i panelnih stambenih naselja u Pragu i Bratislavi, a i jedan je od autora Češke četvrti u Šangaju. Projektirao je radarski toranj u Zračnoj luci Václava Havela u Pragu, prašku galeriju Ungelt, Gallery Club Radost FX te napravio prijedlog za novi centar grada Rijeke. 

Lipovac kaže da je Milunić danas najpoznatiji Hrvat koji živi u Pragu i Češkoj, a redovito održava i kontakte s tamošnjom hrvatskom zajednicom i hrvatskim veleposlanstvom. 

Podsjetio je kako je izradio idejne nacrte za spomen-ploču koja je 2016. postavljena na Strossmayerovom trgu u Pragu u čast Josipa Jurja Strossmayera, kao i za spomen-ploču postavljenu 2018. u čast Augusta Šenoe na Karlovom trgu u Pragu. Obje ploče postavili su hrvatsko veleposlanstvo u Češkoj i Hrvatsko-češko društvo, uz financijsku potporu Grada Zagreba. 

Hrvatsko-češko društvo 2016. mu je dodijelilo Nagradu "Marija i Stjepan Radić“ zbog iznimnih zasluga za razvoj hrvatsko-čeških odnosa, a 2019. mu je dodijeljen Red Ante Starčevića.