Nagrađena instalacija bazira se na vizualnom materijalu snimljenom u riječkim stambenim naseljima izgrađenima 70-ih godina te pariškom predgrađu Vitry Sur Seine. Obje urbanističke cjeline zapravo su velike spavaonice visokog modernizma, jedna u kojoj se stanovništvo kontinuirano smanjuje, a druga je vitalna i živa. Na velikom zastoru nalaze se riječki neboderi snimljeni u noćnim satima u trenutku u kojem ni jedno svijetlo ne gori. Nasuprot tome vidimo slične stambene zgrade iz Vitryja u kojima svjetla dnevnih boravaka ostavljaju trag i formiraju svjetlosne crteže. Između tih sličnih, a opet različitih fotografija vidimo stolove s neotisnutim listovima dnevnih novina (Novog lista), na kojima je sunce ostavilo tragove sugerirajući mješavinu riječkih urbanih veduta s imenima obitelji, multietničkih stanovnika pariškog predgrađa.

Primijetio sam da se ponekad u jednom trenutku noći dogodi situacija u kojoj nijedno svjetlo ne gori u stotinama stanova riječkih urbanih naselja. Ta me pojava fascinirala. Trenutak u kojem se svaki trag života povukao ili skriva iza fasada nebodera.

Odakle pojam optimizma u naslovu rada?

Optimizam možemo različito interpretirati, svakako on se odražava na vrijeme u kojem su ova naselja građena, ali je jednako tako i metafora, gradbeni element svake društvene promjene koja je okrenuta budućnosti.

Dodjela nagrade u MSU-u

Kakva vam je Rijeka kao stanovniku i umjetniku na prvi pogled?

Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje s obzirom na to da sam odrastao i živim u ovom gradu pa sigurno nemam svježinu i britkost prvog pogleda. Rijeka je jedan atipičan grad na moru koji se razlikuje od stereotipa mediteranskog grada.

U svom nagrađenom radu Rijeku suprotstavljate pariškom predgrađu. Koja je osnovna razlika života u tim naseljima danas? Koje su njihove sličnosti? I kako je, u konačnici, nastajao vaš nagrađeni rad?

Početni koncept rada se razvio iz nekoliko slučajnih analogija. Pred nekoliko godina sam boravio u gradu Vitry-sur Seine u predgrađu Pariza. Grad od 60-ak tisuća stanovnika koji funkcionira kao velika spavaonica i u kojem gotovo osamdeset stanovništva nisu porijeklom Francuzi. Većina naselja je izgrađena od kasnih 60-ih do početka 80-ih godina. Rijeka je također doživjela posljednju veliku ekspanziju u isto vrijeme. Razmišljajući o činjenici da je Rijeka u posljednjih 25 godina izgubila gotovo trećinu stanovništva (60 tisuća ljudi), zabavljala me je ideja zamisliti stanovnike Vitryja da se jednog jutra probude u gotovo identičnim stanovima, ali ovaj put u Rijeci.

Kao polazište za rad ‘Arhitektura optimizma’ bila je ideja multietičnosti. Koliko završni rad samostalno funkcionira od početne ideje?

Multietničnost je tema koja postaje neizbježna kada počnemo razmišljati o našem prostoru u kontekstu koji nadilazi lokalne, nacionalne okvire.
Što se tiče rada, on je proizašao iz navedenih opažanja, ali ima svoju unutrašnju logiku. S obzirom na to da nemam običaj koristiti naraciju, nisam želio rad svesti na ilustriranje prethodnih rečenica nego ponuditi određene kompozicije koje samostalno asociraju više ili manje na različite fenomene. Noćna veduta nebodera pretpostavljam da može imati sličnu asocijaciju u Maracaibu u Venecueli ili Vladivostoku u Rusiji.

Nedavno ste u Rijeci imali izložbu svoje prve videoinstalacije 'Povratak istoga' u kojoj nasuprot glagoljici postavljate današnje brze videovijesti i svjetlošću ekrana na kojem se emitiraju oživljavate monumentalnost jednog okamenjenog pisma. Koji je bio cilj koji ste htjeli postići tim radom?

'Povratak istoga' dvokanalna je videoinstalacija u kojoj sam snimio izložbu Glagoljice u Sveučilišnoj biblioteci u Rijeci. Izložba je otvorena 1968. i na neki čudan način postav izložbe ostao je nepromijenjen do danas. Postav je potpisao prof. Branko Fučić, a interijer dizajnirao Igor Emili. Moja je intencija bila zabilježiti prostornu situaciju izložbe i posljedično same artefakte (koji su kopije, a ne originali!) na način da su vidljivi, da ih možemo percipirati jedino kao kratak odbljesak svjetla koji dolazi s ekrana te na taj način osvjetljava prostor.