Vatromet, kratki dokumentarac o Puli i film 'Imena višnje' redatelja Branka Schmidta bili su glavni akteri otvorenja 62. Pule.

'Pas ti mater!' riječi su kojima je, ni manje ni više već Ivo Gregurević, gledatelje uveo u prvi ovogodišnji film prikazan na jednoj od najveličanstvenijih pozornica ikad igdje, Areni. Dok se neki poput mene pitaju zašto, o zašto opet Gregurević, zašto stalno iskače iz paštete, većini to ne smeta pa su ga, kako priliči, nagradili velikim aplaudiranjem. Osim Gregurevića, film vjerno prikazuje krunicu na retrovizoru auta, ratni prsluk, hrvatsku zastavu na krovu seoske kuće negdje u Bregani te je, pratimo li film budnim okom, nedostajao jedino tabletić na TV-u. Teški zločin. Sreća naša, osim raznih hrvatskih obilježja, film nam je ponudio odličnu glumu Nade Đurevske, atmosferu kojom se rijetki filmaši mogu dičiti, kao i zanimljivu fotografiju koja u nekoliko trenutaka naginje umjetničkoj.

No krenimo redom.

Branko Schmidt u ovom je djelu opet mračan te nas podsjeća na njegov film 'Put lubenica' iz 2006. Kako je radnja isprepletena oko dvoje supružnika u već poodmaklim godinama, zapravo doseljenika iz Bosne (toliko o kroatiziranju), odabir Ive Gregurevića i Nade Đurevske bio je pametan izbor.

Oboje su svoje uloge odglumili vrlo kvalitetno, iako je Nada bila daleko uvjerljivija unatoč tome što je imala puno zahtjevniju ulogu od svoga partnera. Naime, Slavko (Gregurević) prikazan je kao tipično muško gunđalo, bog i batina kuće, onaj koji plaća račune dok ga žena dvori i kuha mu svakodnevno nekoliko puta kavu kojom nikad nije zadovoljan. Vrlo se lako osjeti tipični patrijarhat čija žrtva je naravno - žena.

Njegov odnos sa ženom svodi se na razgovore o vremenu koji često više nalikuju monolozima, prigovaranju oko skuhane kave ili obroka i svakodnevnih sitnih svađa koje su se ustalile u njihovu svakodnevicu. Kata (Đurevska), vrlo je očito, pod stalnom je torturom, a na posljedice njihova odnosa odgovara šutnjom, vriskanjem u sebi, maženjem s mačkom i odlaskom u šumu, makar i na najvećoj hladnoći jer nigdje nije hladno koliko u njihovom domu, kraj njega.

No nemojte se zavarati! Ima ona svoje ja koje pokušava nametnuti više puta, uglavnom bezuspješno.

Tu bih posebno izdvojila kadrove kada namjerno stavlja ruke o bokove kako bi izgledala važnija (i sebi, i mužu) te kada, nakon što Slavko odluči porušiti sve stare voćke, ona inzistira na tome da se posadi jedna višnja. Bit će za kolače, kaže. Unatoč ovoj nezahvalnoj situaciji u kojoj je žrtva, naslućuje se, muža PTSP-ovca, jednom mu se suprotstavlja direktno i glasno, kada se ne mogu dogovoriti oko imena krave koju su doveli u dvorište. Ona bi htjela da se krava zove Rumenka (iako je crna), dok bi on htio da se zove Cvitulja.

Zapravo njega nije briga kako će se zvati, važno je da je njegova zadnja. Ta ipak je on gazda ovoj kući!

Ono što me dojmilo u filmu, osim već spomenute atmosfere, zapravo su taktičko uvođenje u priču te simbolike kojima je djelo prepuno. Još negdje u prvoj trećini filma Slavko i Kata raspravljaju o tome kako voda, kada se prolije iz čaše, pamti svoj oblik. Tada, Kata mu vraća repliku kako ne pati samo voda u cjelini već i svaka kap koja tu vodu tka, dakako, misleći pritom na njih dvoje. Oni zajedno, sretni kao nekad. To je Katina jedina želja.

Priču s atmosferom i simbolikom upotpunila su godišnja doba. Nije nam najjasnije koliko se godišnjih doba izmijenilo, no mora da ih je prošlo puno. Zima ipak prevladava, a hladni dani postepeno se sve češće i jače uspoređuju s njihovim zahlađenim ponosom. Posebno Kata voli taj snijeg, toliko da jadna, bosih nogu, odlazi noću u šetnje. U jednom trenutku zato se opravdano pitamo je li posrijedi Alzheimer ili njezino ludilo koje se razvilo konstantnim maltretiranjem. Sve dok je ne pronađe Slavko, utopli u krevetu i zajedno otpjevaju 'Oj, Kato', nakon čega se njihovu putovi napokon spoje. Baš kao nekad.

Osim kroz spomenuti prizor u kojem su opet jedno, prikazana su još dva vrlo važna motiva kojima se naslućuje ishod: let aviona i sojka. Sojka kao da im se u nekoliko navrata (točnije tri) ruga svojim oštrim, promuklim krikom.

Znate li što prema narodnoj predaji znači glasanje ptica triput u kratkom vremenu? Da, netko će umrijeti u toj kući. Dizanje pak aviona u nebo u nekoliko navrata možemo protumačiti kao putovanje (zgodna alternativa stalno viđenim vlakovima) duše u nebo. Čije, pitanje je. Nakon što u zadnjem prizoru Slavko sadi voćku višnje u dvorištu, postat će vam kristalno jasno.

Unatoč odlično uprizorenoj atmosferi, postepenom uvođenju u priču kako to priliči i zanimljivoj fotografiji koja naginje u nekoliko trenutaka umjetničkoj, bojim se da će Schmidt ove godine iz Arene izaći praznih ruku. Od osobe koja je prvu Arenu zaradila kao debitant već 1988., a nakon toga još njih sedam, očekivala sam više. Ipak, tu je odlična Nada Đurevska koja je opako zapaprila svojim kolegicama u trci za Zlatnu arenu za glavnu žensku ulogu. No čeka nas još puno filmova.