Tina (28) živi u naizgled idiličnom braku u gradu na jadranskoj obali. Ona je domaćica koja brine o šestogodišnjoj kćerkici, dok njen suprug Frane (32) zarađuje za obitelj. Njihov odnos počinje se mijenjati kada Tina izrazi želju da završi fakultet koji je napustila zbog trudnoće. Unatoč prvotnom pristanku i podršci, Frane počinje pokazivati negodovanje koje se na početku svodi na sitne sabotaže. S vremenom, sukobi postaju sve češći, a svađe sve nasilnije. Ovo je sinopsis filma 'Samo kad se smijem' redateljice, scenaristice i montažerke Vanje Juranić koji sutra ima svoju premijeru u Puli. Supružnike uvjerljivo tumače Tihana Lazović i Slavko Sobin, a ova će potresna priča o obiteljskom nasilju zasigurno odjeknuti u hrvatskoj javnosti, možda i potaknuti širu raspravu. Juranić nije debitantica, 'Samo kad se smijem' je njezin drugi dugometražni igrani film; prvi je bio 'Zagreb Capuccino', a prije toga se istaknula kao dokumentaristica filmom 'Jesam li sretna?'. S Juranić smo uslijed njezina berlinskog boravišta razgovarali elektroničkim putem, uglavnom o filmu i problemu obiteljskog nasilja.

Možete li ukratko predstaviti svoj novi film 'Samo kad se smijem’?

- 'Samo kad se smijem' je univerzalna priča o iskustvu žene u patrijarhalnoj sredini i nasilnom braku. Film postavlja važna pitanja o ulozi žene u obitelji i društvu. Protagonistica filma, iako je žrtva, je aktivna i hrabro se bori da pobjegne iz odnosa u kojem dominira muškarac. Ovo je film koji potiče i podržava mladu ženu u njenoj ambiciji i želji da preuzme kontrolu nad vlastitim životom.

Na scenariju ste surađivali s Elmom Tataragić, iskusnom scenaristicom. Koliki je bio njezin doprinos?

- Elma je znala za projekt još kada sam bila u fazi razvoja scenarija, prije deset godina. U trenutku kada sam Elmu zvala na projekt, ne samo da je bila jako dobro upoznata s pričom, već sam imala i nekoliko različitih verzija scenarija. Željela sam da struktura bude nelinearna pa sam isprobavala različite pristupe, kako samostalno tako i kroz razne scenarističke radionice, ali uvijek je nešto falilo. U tom smislu, Elma je dala ogroman doprinos, da zadržimo napetost i emotivnu povezanost s glavnom junakinjom, dok se istovremeno držimo nelinearne forme. No, u zajedničkom radu ono najvrjednije što sam od Elme primila su njezina podrška i pomoć da na točan način artikuliram što zapravo želim prikazati u pojedinim scenama, te njena nesebična prisutnost.

Kako to da ste radnju filma odlučili smjestiti u Zadar, mjesto koje vežemo uz mediteransku idilu, koje ne gledamo često na filmu?

- Da, jedan od razloga zašto je radnja filma smještena u Zadru je zbog idilične vizure koju Zadar pruža. Mislim da drama puno snažnije djeluje kada je postavljena u okruženje koje djeluje opuštajuće, gdje se sve čini savršeno. Volim kontraste i konstanto preispitivanje tradicionalnog-modernog, ružnog-lijepog, vrhunskog-prosječnog... Prikaz kroz kontrast, idilične vanjske slike Zadra i teme kojom se film bavi, nadala sam se dodatno naglasiti složenost problema. Također, iz nekog razloga osjećam duboku povezanost sa Zadrom. Inače sam iz Zagreba, ali Zadar, svojom bogatom i drugačijom poviješću u odnosu na Zagreb, ima posebnu atmosferu. Često sam si mislila kako bi bilo lijepo snimati u Zadru pa kada sam počela pisati scenarij, lokacije su se same počele nametati.

Priča snažno podsjeća na slučaj Ane Magaš. Je li vam to bila inspiracija?

- Film je inspiriran različitim slučajevima koje sam pročitala u crnoj kronici tijekom nekoliko godina. Među njima, slučaj Ane Magaš bio je najeksponiraniji i najkontroverzniji jer je bila udana za čovjeka iz utjecajne obitelji. Razumijem da je prva asocijacija na slučaj Ane Magaš, no važno je napomenuti da to nije bio jedini slučaj koji je poslužio kao inspiracija za film. Činjenica je da su slučajevi o kojima se tada pisalo vrlo slični, i može se reći da nasilje u raznim obiteljima dijeli puno zajedničkih elemenata. Kada sam intenzivno istraživala temu obiteljskog nasilja, primijetila sam da su se često pojavljivali slučajevi u kojima su muškarci bili pomorci, a do eskalacije nasilja dolazilo bi kad bi se oni vratili kući nakon par mjeseci odsutnosti.

Obiteljsko nasilje je ogroman problem, ali se nerijetko prešućuje. Je li vam motivacija bila otvoriti široku raspravu o toj temi?

- Upravo tako. Želja mi je da film potakne što više rasprava o obiteljskom nasilju, kako nas ne bi bilo sram ili strah uprijeti prstom u one koji su odgovorni za nedostatno sankcioniranje zločina i neučinkovitost sudova. Bilo bi izvrsno kada bi film otvorio širu i kontinuiranu raspravu, možda čak i inspirirao Centar za socijalnu skrb da konačno počnu surađivati s Autonomnim ženskim kućama. Organiziranje tribina na temu nasilja, osnaživanje žena, edukacija i muškaraca i žena o tome što zapravo znači obiteljsko nasilje trebali bi biti češći, kako bi se oslobodili slijepog držanja tradicije i loših obrazaca ponašanja koje smo naučili od svojih obitelji.

Što ste naučili o obiteljskom nasilju prilikom rada na filmu?

- U fazi istraživanja još sam više osvjestila da većina ljudi uglavnom govori o fizičkom nasilju kada spominju nasilje. Zaboravlja se da nasilje može biti i psihičko, ekonomsko, verbalno... Da dolazi u različitim formama. Vrlo često se nasilje podrazumijeva i tolerira u svakodnevnoj komunikaciji i odnosima. Često nismo adekvatno educirani ne samo o nasilju, već ni o patrijarhatu, koji se također podrazumijeva i smatra normalnim. I onda se događa da žene koje bi trebale utjecati na promjenu privatnog patrijarhata, često nemaju dovoljno znanja prepoznati da svojim odlukama i načinom života podržavaju taj isti patrijarhat koji im je oduzeo vlastiti život. Naravno, potrebna je podrška okoline i snaga da se promijene ustaljeni i naslijeđeni obrasci ponašanja, ali ključno je biti educiran na pravi način kako ne bismo automatski preuzimali tradicionalne modele ponašanja od naših majki, baka... Adekvatno obrazovanje nam daje kapacitet i znanje na koji način promijeniti obiteljsku strukturu moći koja se gotovo pa instiktivno uspostavlja. Ja ne znam čovjeka koji ima zdrav odnos sa svojim bližnjima i u kojima se poštuju osobne granice. Dok sam još bila u fazi istraživanja, neke žene su me čak savjetovale da ne radim film na tu temu ili da radim pod drugim imenom. Izvrstan primjer kako patrijarhat može uništiti život ženama i koliko je važno mijenjati tradicionalne toksične obrasce ponašanja. Mene samo zanima bi li isti savjet davale da je film na tu temu radio muškarac.

Je li ključni problem u vezi obiteljskog nasilja onaj patrijarhata?

- Jedan od čimbenika koji utječu na obiteljsko nasilje je definitivno patrijarhat, ali tu su i socijalno-kulturološki čimbenici i ekonomska moć unutar obitelji, što uključuje ekonomsku ovisnost žena o svojim partnerima. Zbog toga je bitno osigurati podršku i resurse za financijsku neovisnost potlačenih članova obitelji. Također, mizoginija ima veliki utjecaj na dinamiku obiteljskih odnosa, što se odražava na obiteljsko nasilje. Žene su često već u najranijoj dobi izložene raznim oblicima diskriminacije, verbalnom zlostavljanju, fizičkom nasilju i ograničavanju njihovih prava. Što se često opravdava izjavama poput: 'budi dama', 'što će drugi reći', 'tako to rade curice'... S druge strane, dečkima se puno više oprašta i puno češće ih se podržava u njihovim namjerama. Važno je razumjeti da ne krivimo naše pretke jer većina njih nije imala kapacitet za promjene. No, zahvaljujući svim dosadašnjim feminističkim valovima, put nam je raskrčen. Ipak, to ne znači da tu više nema posla. Trebamo se fokusirati na sebe i razmisliti kako mi možemo doprinijeti pokretanju promjena. Jasno, cijelo društvo treba biti uključeno, ali svaki pojedinac ima tu moć da potakne promjenu. Ima ona lijepa Gandhijeva izreka: 'Budi promjena koju želiš vidjeti'.

Jesu li glumci Tihana Lazović i Slavko Sobin imali problema s igranjem nasilničkih uloga?

- Tihana i Slavko su vrlo intuitivni, kreativni, često nepredvidljivi i hrabri. Veliki su profesionalci i ne zaziru eksperimentirati kako bi ponudili najbolje u određenoj sceni. Mislim da je snimanje scena nasilja uvijek psihički i fizički zahtjevno, ali s obzirom da smo sve troje štreberi i volimo se pripremiti najbolje moguće, u fazi predprodukcije puno smo razgovarali i pokušali pronaći najbolju moguću opciju. Kada smo došli na set, mizanscen smo prilagođavali lokaciji. Ono što je najvažnije u snimanju zahtjevnijih scena je međusobno povjerenje i stvaranje okruženja u kojem se osjećamo sigurno i podržano. Nadam se da će publika osjetiti njihovu predanost ulogama i prepoznati ogroman trud koji su uložili u film.

Koliko je teško biti redateljica u Hrvatskoj?

- Biti redateljica danas je ipak lakše nego prije, djelomično zahvaljujući strukturi HAVC-a koji često financira projekte pisane ili režirane od strane žena. U jednom periodu, HAVC je posebno stavljao fokus na redateljice i debitante, što je rezultiralo većom vidljivošću ženskih autorica. Međutim, unatoč tim promjenama, smatram da ima još dosta prostora kako bi redateljice i redatelji bili ravnopravni. Redateljice se moraju puno više dokazivati od svojih muških kolega, a i često se u njih ima manje povjerenja da se mogu nositi s velikim budžetima ili zahtjevnijim projektima. Također, puno teže im se opraštaju greške u usporedbi s redateljima.

Što je sljedeće za vas?

- Trenutno sam u montaži sa svojim drugim dugometražnim dokumentarnim filmom i u pripremi novog igranog filma.