Ima jedna stvar koja mi je počela nedostajati kod filmova novijeg datuma, a to je onaj davnašnji hollywoodski standard da film traje sat i pol. Ne dva sata, ne dva i pol sata, ne sat i pedeset minuta, nego sat i pol. Na filmskim akademijama diljem planete i danas se podučava taj zlatni, iako pomalo staromodni format, postoje čak i predlošci u programima za pisanje scenarija koji vam 'mjere vrijeme' zato da biste ostali u okvirima tog trajanja, no suvremeni su se filmaši odavno toga prestali pridržavati. Negdje na liniji razdjelnici Scott-Cameron, filmovi koji se ozbiljnije uzimaju u obzir za punjenje kina ili ocjenjivanje na festivalima u pravilu traju minimalno dva sata. Nitko više ne zna ispričati priču u formatu.

Osim Lynne Ramsay. Istinabog, njezin zadnji zapaženiji film - 'Moramo razgovarati o Kevinu' - trajao je gotovo dva sata, ali najnoviji - 'Iskupljenje u New Yorku', zaokružen je na više-manje točno sat i pol. A tako je puno njime rekla!

Uglavnom, imamo tog lika koji se zove Joe, živi u Brooklynu sa svojom staricom majkom, brine se za nju, pa iako ga to katkad živcira, prema njoj je većinu vremena drag, nježan, dobar i očito je silno voli. No Joe isto tako pati od brojnih trauma - prisjećanja na očevo nasilje, PTSP iz rata, te su mu traume priskrbile i neke čudne fetiše, a iznimno je vezan uz svoj čekić. Čekić mu je potreban zato što radi kao hitman i terenski istražitelj za jednog privatnog detektiva, koji ga negdje na početku filma angažira da bi pronašao maloljetnu kćer jednog senatora, odnosno, da bi je izbavio iz gadnog prostitucijskog ropstva i traffickinga.

Ovako prepričan, film djeluje kao vrlo običan triler, ali on je sve samo ne to. Kao što sam već spomenula u pretprošlom odlomku, režirala ga je Lynne Ramsay, a Lynne Ramsay ne zna snimati vrlo obične filmove. Tako nam je i ovdje priuštila triler koji se odvija isključivo iz vrlo škrte perspektive glavnoga junaka. Kad kažem vrlo škrte, onda to mislim na više razina, a Lynne Ramsay vjerojatno ih je na umu imala još više. Većina onoga što vidimo u ovome filmu isključivo je iz Joeove ili barem neke vrlo blisko pridružene perspektive, s tom se perspektivom upoznajemo u fragmentima i tako ostajemo više-manje zarobljeni u Joeovoj glavi zajedno s Joeom. A on nam ne želi mnogo kazati.

Fascinantno je koliko je Ramsay uspjela u tih klasičnih 90 minuta - kako u smislu objektivnih zbivanja, tako i u smislu Joeova unutarnjeg krajolika, nad kojim nebo nikada nije bilo sasvim vedro, ali nam Joaquin Phoenix uspio dočarati barem izmjenu četiri godišnja doba - od mirenja s vlastitom sudbinom, preko brutalnosti do suicidalnosti. Ako se ikada za nekog glumca moglo reći da je svojeg junaka potpuno udahnuo u pluća, onda bi to bili Robert De Niro s Travisom Bickleom, Al Pacino s Michaelom Corleonom i sada Joaquin Phoenix s Joeom. Imao je on i prije sjajnih uloga, ali ako će ga itko za sto godina pamtiti po nekoj, to će biti ova.

Sve u svemu, ako ste ove godine naumili pogledati samo jedan film, ovaj je jedan od najboljih kandidata. Ne samo zato što vam neće uzeti više od klasičnih hollywoodskih 90 minuta, nego zato što će vam dopustiti da se zajedno s glavnim junakom izvrnete iznutra prema van, kako zbog svijeta u kojem živimo, tako i zbog vlastitih osjećaja. A to možete rijetko s kojim filmom.