"Bliže se novi parlamentarni izbori, država je na rubu kolapsa, javnost traži glave. Vladu očito treba restrukturirati, smanjiti joj broj ministarstva i formirati samo ona imanentna nacionalnom biću, npr. Ministarstvo korupcije, Ministarstvo odgode, Ministarstvo nacionalnog zanosa… Što iskusnom Mandataru ne bi bio nikakav problem, da u državnom Vrhovniku nema tvrdog protivnika. Hoće li u sukobu ta dva prpošnika biti moguće direktno iz redova histrionske publike formirati novu vladu ili nas čeka nezapamćena parlamentarna kriza, saznajte u novom cabaretu Glumačke družine Histrion", stoji u najavi nove Vitezove predstave koja je premijeru doživjela na nedavno održanim Gumbekovim danima u Histrionskom domu.

Vitez je, dakle, uzeo raditi satiričnu predstavu o aktualnoj hrvatskoj političkoj situaciji, koja sve češće podsjeća na boksački meč između premijera i predsjednika države, a sve manje na funkcionalnu demokraciju ili "tvrdu kohabitaciju" - kako ju je onomad nazivao sam predsjednik Milanović. U Histrionskom je domu opet režirao rasni cabaret, isprepleten klaunerijom i slapstickom, prepun dojmljivih fora i satire na aktualno vodstvo države, a na premijeri predstave viđen je i Vladimir Šeks, "otac" političkog stanja u kojemu smo se danas zatekli i kojemu se Vitez lucidno i hrabro izruguje.

S redateljem razgovaramo o novoj predstavi, odnosu između premijera i predsjednika, moći satiričnog izraza i još koječemu što ga ovih dana opterećuje i zanima.

“Bliže se novi parlamentarni izbori, država je na rubu kolapsa, javnost traži glave,” stoji u prvoj rečenici najave vaše nove predstave “Sastavljamo Vladu!”. Kazalište je uvijek neki tip iluzije, pomaknutosti, pogotovo još i satira, ali ovo zvuči nekako realno. No koliko ta činjenica, zapravo, olakšava satirični izraz?

Ta prva rečenica najave bi možda zvučala realno prije koju godinu, danas realnije zvuče vijesti poput "Predsjednik na Sinjskoj alci ugrizao konja", "Župan uhvaćen u krađi starog željeza" ili "Ministrica pijana na zebri pregazila vrtićku grupu Maslačak". Pomaknutost i iluzija se preselila u stvarnost, a mi koji se pokušavamo baviti satirom nalazimo se u situaciji da koliko god pokušali biti odmaknuti od realnosti, već će nas sutra s naslovnica dezavuirati nešto što smo smatrali prebizarnim uključiti u svoje djelo, jer bi nas publika smatrala preblesavima.

Napravili ste cabaret predstavu, koja se isprepleće i s klaunerijom, slapstickom i sl., je li ta odluka došla s obzirom na mjesto i povod igranja predstave ili mislite da je to najprikladniji način s obzirom na aktere kojima se predstava bavi, a to su dakako Mandatar (u stvarnosti premijer Plenković) i predsjednik (u stvarnosti predsjednik Zoran Milanović).

Kako Glumačka družina Histrion već šesnaestu godinu održava festival cabareta Gumbekovi dani, običaj ga je otvoriti s premijernim naslovom. A nastavno na prvi odgovor, teško se aktualnim društvenim ustrojem baviti ikako drugačije nego kroz klauniranje i burlesku, jer ako ćete htjeti napraviti ozbiljnu dramu koja se današnjicom bavi bez odmaka, opet vam ne gine odlazak u potpuni apsurd već negdje na polovici prvog čina.

Kad smo već kod premijera i predsjednika, na premijeri sam u publici vidio i Vladimira Šeksa. Kakva je bila njegova reakcija? Je li još tko reagirao na predstavu od te ekipe?

Reakcije su dosad skoro pa nepostojeće, kako medijske, tako i onih koji će se neumitno prepoznati. Sigurnije je šutjeti i ignorirati, to valjda znamo. Je, Vladimir Šeks je bio na premijeri i koliko sam ga uspio vidjeti, bilo je tu smijuljenja tijekom predstave, a nakon predstave se nije pokupio, dapače, ostao je na postpremijernom druženju. Meni osobno nije ništa rekao, ali ja gospodina u biti niti ne poznajem, a vjerojatno niti on mene mimo nekog možebitnog dosjea.

Predstava tematizira restrukturiranje Vlade. Evo nas opet u stvarnosti. Ali i u stvarnosti nailazimo ponekada na nešto što bi trebala biti fikcija, kao što je primjerice slučaj u kojemu premijeru države zbog afera ode 14 ministara u 40 mjeseci, no njemu se ne dogodi baš ništa. I kako da onda čovjek danas zna što je laž, a što istina, što je stvarnost a što fikcija? Mislite li da smo izgubili pomalo orijentire?

Glavna greška koju čini naš premijer je osnivanje ministarstava koja nisu imanentna hrvatskom nacionalnom biću i jasno da je onda za takva teško naći prave ministre. No, naš mu cabaret, konstruktivan kakav već je, nudi rješenja u vidu Ministarstva korupcije, Ministarstva odgode, Ministarstva noćenja i ziđanja, Ministarstva ukopa… To su resori kojima se trebamo baviti i razvijati ih, a ne nekakav, što ja znam, mirovinski sustav i EU fondovi. Igru slažete prema igračima koje imate, a ne pokušavate ih ukalupiti u sistem koji im je stran, to zna svaki uspješan vođa.

Vladu u vašoj predstavi formirate na način da izvlačite ljude iz publike koji onda zauzimaju pozicije u Ministarstvu korupcije, odgode, nacionalnog zanosa i sl. To zna biti nezahvalno; koja je uputa za glumca ako netko od gledatelja ne želi otići na pozornicu?

Ako netko kojim slučajem ne želi biti dio nove vlade, sugeriramo mu da uzme bolovanje na sadašnjem poslu i onda ipak uđe u vladu. Ali kako netko ne bi htio doći u vladu, kako to mislite? Pa naš Mandatar ima radar koji ga još nikad nije iznevjerio i jako dobro zna odabrati suradnike. Osim toga, i jedan od songova u predstavi kaže "Želiš li biti ministar, ne trebaš bit jako bistar. Vlada bez genija je homogenija - rađe mi dajte autista."

Što se tražili od glumaca Marka Hergešića i Bogdana Ilića i kako ste na kraju zadovoljni njihovom interpretacijom Mandatara i Vrhovnika?

Marko i Bogdan su i sami odmah shvatili da samo trebaju odfingirati jedan tipičan ulični sukob između random uredskog službenika i prodavača usisavača oko npr. parkirnog mjesta, i ne mogu promašiti. S dečkima je bilo milina raditi, a sudeći po dosadašnjim reakcijama publike, milina ih je i gledati.

U predstavi ne zauzimate strane i jednako se rugate i Mandataru i Vrhovniku, a na kraju zaključujete da razlika između njih, zapravo, ne postoji. Ako znamo da se od samostalnosti naovamo na vlasti izmjenjuju upravo njihove stranke i da je izgledno da će to još trajati, onda nam se ne piše dobro.

Pa teško je navijati za nekoga kad igraju PSG i Juventus, jedina vam je nada da će u sljedećem kolu naletjeti na Benficu. Nažalost, u našoj ligi postoje samo PSG i Juventus i gomila NK Tekstilaca, tako da nas bez ikakve sumnje očekuje još dugotrajna dominacija. Mada, koliko pratim, asteroidi prolaze sve bliže, pa nas možda to spasi.

Na prošlogodišnjim Gumbekovim danima predstavili ste također jednu satiru, predstavu “Mala zemlja za veliko platno”, u kojoj ste se osvrtali na stanje u domaćoj filmskoj industriji. No, unatoč atraktivnoj temi i dobroj izvedbi, predstava nije zaživjela. Kako to tumačite?

Hrvatskoj publici očito ne samo da nije interesantan hrvatski film, nego im nije interesantna niti tema kako im nije interesantan hrvatski film. U cabaretu "Mala zemlja za veliko platno" zapravo je preko sektora hrvatske filmske "industrije" zapravo opisano stanje bilo kojeg proizvodnog sektora u Hrvatskoj. Ali mislim da sam o tome već jako puno pričao i na tportalu, pa možda bolje da samo lupite link na te razgovore, nego da ih sad prolazimo otpočetka. Ili, koga zanima tema, može doći pogledati dotični cabaret.

Što planirate iduće, radite li na nekom novom filmu, predstavi?

Nakon što sam zadnjih dvadeset i nešto godina radio na filmu, a nekog boga čak i napravio, bojim se da je u meni usahnula svaka želja i dalje se baviti filmom. Tako da sam se sad kao svaki pošteni horvatski muž vratio obiteljskom obrtu i pomažem ujaku Zlatku Vitezu oko Glumačke družine Histrion. Što se nečeg novog tiče, upravo dovršavam dramski tekst o tri hrvatska para koje u Keniji lokalne vlasti uhapse zbog neovlaštenog fotografiranja žirafa, pa hrvatski državni aparat i javnost ulažu nadljudske napore da ih ne oslobode. Dakle, samo čista stvarnosnost. Mada, u problemima sam jer bi mi trebala postava od šestero glumaca, a domaća nezavisna kazališna scena si takav luksuz teško može priuštiti.