Nakladnik OceanMore upravo je objavio novi roman nagrađivanog književnika Damira Karakaša, "Potop", koji je autor opisao kao knjigu "o mladosti, ljubavi i traganju za snovima", roman o ratu iz jedne nove vizure, ali i ljubavni roman. Nakon što je koncem 2021. uzburkao književnu javnost i čitateljsku publiku objavom šokantnog, intimnog romana "Okretište", u kojemu se suočava s traumatičnim događajem u kojemu je gotovo izgubio život – za koji je dobio Nagradu Meša Selimović – Karakaš se u novoj knjizi ponovo vraća svojoj prepoznatljivoj lirskoj prozi, ali ovaj puta kao da u izričaju ide još dalje u poetičnost, podižući svoju perfekcionističku stilsku ljestvicu više nego ikad do sad: "Potop" je emotivna bomba, prepuna preciznih, izrazito sugestivnih metafora vulkanske snage i naboja, pisana čistim, jasnim, kako on voli reći, "sporim" jezikom, kojim ovaj pisac pokušava natjerati čitatelja "da čita sporo, da mu svaka riječ bude važna, jer mislim da će književnost i opstati zahvaljujući sporosti".

Damir Karakaš rođen je 1967. u selu Plašćica, pored Brinja u Lici. Nekoliko godina radio je u Zagrebu i Splitu kao novinar, od 2001. živio je u Bordeauxu u Francuskoj, a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržavao sviranjem harmonike. U Parizu je na Novoj Sorboni studirao francuski jezik, izvodio performanse te izlagao konceptualne radove. Objavio je dosad knjigu putopisa "Bosanci su dobri ljudi" (1999.), zbirke priča "Kino Lika" (2001.), po kojoj je snimljen istoimeni film, "Eskimi" (2007.) i "Pukovnik Beethoven" (2012.), drame "Skoro nikada ne zaključavamo" (2009.), "Snajper" (2013.) i "Avijatičari" (2021.), te romane "Kombetari" (2000.), "Kako sam ušao u Europu" (2004.), "Sjajno mjesto za nesreću" (2009.), "Blue Moon" (2014.), "Sjećanje šume" (2016., nagrade Fric, Kočićevo pero i Premio Itas), "Proslava" (2019., nagrada tportala za najbolji roman godine) i "Okretište" (2021., nagrada Meša Selimović). Djela su mu prevedena na desetak jezika, nagrađivan je u Hrvatskoj i inozemstvu. Otac je triju kćeri. Živi i radi u Zagrebu.

Kao motive za inspiraciju u pisanju svojeg novog romana "Potop", Karakaš izdvaja akvarele Karla Sirovyja, glazbu Glenna Goulda "dok svira sagnute glave a nos mu ponekad dodiruje tipke", knjige Cvetajeve, Kiša, Camusa, Borcherta, Platonova i, naravno, Remizova, koji je uz pisanje izrezivao od papira đavolčiće i govorio da jezik u literaturi mora biti kao nakostriješene bodlje ježa.

U "Potopu" i vlati trave pjevaju, kosti svijetle kroz kožu, sjene prolaze plafonom kao tuđe misli, s drveća vise svjetiljke kao oči. Karakašev protagonist suvereno se kreće prepoznatljivim prostorom u kojemu je ovaj pisac duboko utabao stope svojih literarnih koraka. Gdje god pogleda, čini mu se da ga višeruko drveće zove – priđi bliže, ovo je pravi put. O svemu tome popričali smo s autorom.

U "Potopu" će vaši čitatelji naići na slike koje već poznaju iz vaših romana – u glavnom protagonistu, u njegovu okružju, u njegovim previranjima, u njegovom odnosu prema sebi i svijetu. Neki pisci čitav život kao da pišu jednu te istu knjigu: može li se to reći i za vas? Je li ova knjiga prirodni nastavak onih koje su prethodile?

Nije vojna tajna da u književnosti često uzimam zalet iz Like. A odakle ću – ona je kao topos važan formativni okvir mog rada i identiteta. Ali definitivno ne volim uhodane prozne oblike, modu u književnosti, tako da nijedna moja knjiga zapravo nije ista. A kako kaže Proust, obaveza svakog pisca je prije svega da otkrije nešto novo, i da spriječi sam sebe da ne počini svoj najteži zločin, da ne ponovi otkriće prethodnika.

U vašim romanima uvijek imam dojam da me pisac vodi putem neke svoje potrage, koja se tiče stvarnosti njegova svijeta. Je li moguće u književnosti reproducirati savršenu sliku svijeta? Može li se stvarnost "do kraja" prenijeti riječima? Kako uspijevate izbjeći zamku zapadanja u banalizaciju?

Ja u književnosti prije svega pokušavam – jer pisanje za mene i jest pokušaj da se postigne nemoguće. U "Potopu", pak, pokušavam pisati o potrazi za nekim svjetovima koji više ne postoje, a koji su opet negdje duboko u nama, to su i svjetovi koji stvaraju metafore. Sad živimo u nekom čudnom vremenu, konzumenti su ušli u televiziju, više se ne zna tko je na pozornici, tko dolje, neki mladi ljudi su zvijezde jer su se popeli na zidić i skočili u grmlje, pa to gledaju milijuni oduševljenih ljudi.

Za čime zapravo tragate? Koliko ste u tome do sada odmakli i kakvog je procesa ta potraga dio?

Tragam kako gdje. U "Potopu", primjerice, svjedočim o jednoj mladosti, tu tragam za snovima i potrebom mladog čovjeka da pronađe sebe, o tom nekom mladenačkom traženju slobode, od čega čovjek ne bi trebao nikada odustati. U biti, uvijek sam imao neku svoju viziju kako treba, ne znam koliko sam u tome svemu odmakao, ali svjestan sam da je to vizija koja stvara i neprijatelje. Pa pet godina već nisam bio zbog književnosti u Brinju.

Svaka književnost sadrži ponešto od svojeg autora, čak i kada nije riječ o autofikciji. Što, u tom smislu, za vašu književnost znači fikcija – dakle, književnost – a što život? Kako u njoj održavate ravnotežu između toga dvoga?

Sve ono što pišem je o meni, ili kroz mene o drugima, a kako kaže Remizov, odstupanja ima, ali samo da bi se dopunilo viđenje svijeta. Kad smo kod fikcije, prije sam znao govoriti da pišem fikciju s elementima autobiografskog, ali što je to uopće fikcija, kaže Handke; što detaljnije opisujemo neki događaj, time fikcija postaje veća. Uglavnom želja mi je oduvijek bila stvarati fikciju koja neće biti laž, pa sad, koliko u tim svojim željama uspijem. Sportskim rječnikom, bitno mi je da dam sve od sebe.

Prošli roman "Okretište" pisan je otvoreno autobiografski, kao svojevrsni proces iscjeljenja. Godinu i pol od objavljivanja te knjige, osjećate li da je književnost doista uspješno poslužila kao alat svojevrsnog ozdravljenja?

Uvijek mi je bila pomalo odbojna ta priča o književnosti kao terapiji, ali doista ne znam kako bih sve to prebrodio da nije bilo književnosti, pa sad vjerujem u literaturu koja je neophodna i koja može pomoći. Sad što sam stariji, kad malo bolje razmislim, mene je književnost spasila, da nje nije bilo mislim da bih završio u ludnici. To čuvanje u šumi stoke, čitanje, daleko od oca koji me natjeravao da kad ne bih imao posla tražim po blatu djetelinu s četiri lista, samo da nešto radim, taj besmisao. A tek kako nisu podnosili kupače. Dok pošten svijet radi, ore, kopa, oni se izležavaju na suncu, strašno… a ja sam mogao jednom u godini na more u Senj, i to kad bi bila Velika Gospa, i baš tad bi padala kiša. Ni kao student nisam nikad išao na more, vraćao bih se kući, otac je imao teoriju, godinu dana si u gradu ležao kao konj (kao konj?) i čitao, sad nešto radi.

Prvo što izričito pada u oči u "Potopu" je njegov jezik, koji mi se čini liričniji nego ikada do sad, sa sugestivnim, moćnim metaforama koje neprekidno iznova iznenađuju neočekivanim slikama. Pet godina za 50 stranica gustog tkanja: je li ih bilo teško napisati? Da li se "Potop" rađao lako ili vam je bacao klipove pod noge?

Kao kod Gogolja, dinamika i kompozicija su ovdje stalno u igri jezika. A kad pišem, svakom rečenicom tražim jezik, to pripovijedanje, ulazim kao rudar s onom lampom na šljemu u slovnu masu, pa tu kopam. A teško pišem, jednom sam pročitao kod Nabokova da teško piše kako bi se čitalo lako, pa sam i ja to izjavio, ali novinar je sutra objavio naslov, "pišem teško, da bi se čitalo brzo". Kao oni tečajevi brzog čitanja, haha. No, mislim da se Nabokov malo šalio, možda piše teško, ali ne čita se to baš lako, i možda jest to lako, ali ne kao da prelaziš lako neki plitki potok, nego podivljalu rijeku. Tako da, borim se oko teksta, volim umisliti da ga mučim sve dok mi ne prizna istinu, jako puno kratim, možda bi, da radimo ovaj intervju za godinu dana, ostalo trideset stranica romana, haha. Imam u radu i veliku podršku u izdavačkoj kući OceanMore, Gordana Farkaš Sfeci, Nataša Medved i ja imamo odličnu suradnju, dobro se razumijemo, zatim je tu i lektorica Neli Mindoljević, i nikada to nije ono klasično lektoriranje, već prije svega puno razgovora, do najsitnijih mogućih detalja, da se stvori željeni tekst koji mora biti usklađen na svim razinama. Neli ima i jake živce, jer nije sa mnom u tome lako.

Roman je pun simbolike, manje ili više skrivenih referenci. Spomenut ću samo neke - "izgubljeno" dijete, Danilo Kiš, implicitno nasilje rata. Zašto su i kako našli put do ove knjige?

Na neka pitanja mi je doista teško odgovarati, kao i na ono zašto pišem, to je kao da pitaš mjesečara kamo ide. Krenem u to pisanje pa kasnije sam đavo (kojeg puno ima u ovom romanu) zna u kojem ću žanru doputovati u Petuški. Znam se i ponekad pitati tko sam zapravo ja dok pišem to što pišem.

Koliko je za pisanje važno sjećanje? Koja je uloga sjećanja u ovom romanu?

Sve mi je važno u pisanju, čak i stolac, nabavio sam ga iz Amerike. Recimo, legendarni šahist Bobby Fischer nije htio igrati ako mu figure nisu bile dobre, ako nisu dobro stajale u ruci. Glazba mi je također važna, dosta sam kod ovog romana slušao Glenna Goulda, kad svira i nosom dodiruje tipke, tako sam i pisao. I naravno, sjećanje je u pisanju važno, kud bih bez njega, ali ono je nepouzdano, jer kad prizivamo neko sjećanje, mi ga ponovno stvaramo pa tako mijenjamo svoju prošlost. Ponekad je to sjećanje kao rupa u siru, ali ako nemaš te rupe ne možeš baš ni dobro taj sir predočiti. Ima tu kod mene i snova, jer ono što sanjamo također unosimo u život, a kažu da je san brat smrti. Ja svašta sanjam; neku sam noć sanjao kako sam izgubio krave i volove u gradu pa ih u panici tražim.

Svi su vaši romani neke vrste poetičnih identitetskih previranja, a najveća tragedija vašega junaka – barem mi se tako čini – nesposobnost trganja čvrstih spona s mjestom odakle je potekao. Je li moguće prekinuti veze s mjestom odakle smo potekli? Možemo li ikada pokidati te spone ili ih tek nekako pokušati ukrotiti? Kako se vi odnosite prema pripadanju?

Za mene je u svakom slučaju važnije da budem pisac nego pripadnik neke skupine, a najvažnije mi je da mi knjige budu na strani ljudskosti. Kao što sam već rekao, Lika je važan dio mog identiteta, to što sam iz Like sigurno me odredilo, ali želja da se dopadnem i pripadam, nikad me to nije vuklo. Tako da volim svoj kraj, volim tu prirodu, volim i te ljude, ali velika većina njih to nikad neće ni htjeti ni znati razumjeti. No, dobro, tako je kako je. Da se vratim sponama, ne želim ih kidati, ali danas mi se sigurno puno lakše kritički prema tome svemu odrediti nego dok sam bio klinac.

Volite naglašavati da pišete na pisaćoj mašini jer se tako "misli drugačije strukturiraju". Kad sjedne pisati, pisac je Bog – može odlučiti bilo što i prema svojim se junacima odnositi kako god želi. Kako vi odlučujete kojim ćete putem krenuti? Od čega je – koje slike, ideje – krenula ova knjiga?

Često piscima nešto krene iz nekog detalja. Recimo Tolstoj – kažu, jedini normalni genij na svijetu – počeo je pisati Anu Karenjinu jer je u parku vidio bijelu žensku nadlanicu jedne djevojke. Ja sam recimo dramu "Snajper" počeo pisati od frizure De Nira u filmu "Taksist". Ovdje sam pokušao napisati književni rad koji sam zamislio kao povijesni, psihološki, ali i ratni roman, ratni iz jedne posve drugačije vizure, a imam iskustva jer sam od '91. do '92. bio na prvoj crti. Naravno, to je u svakom slučaju i ljubavni roman, čiji bi se segment mogao nazvati kratkim pregledom raspadanja. Pored svega toga, zanimao me i slikar Karl Sirovy, koji je za života u Zagrebu prije Drugog svjetskog rata stvarao radove malih dimenzija neobičnog kolorističkoga sklada te pod utjecajem art décoa i romantične stilizacije slikao kompozicije pretežito simbolično-alegorijskoga sadržaja. Jednu njegovu sliku imala je u svojoj sobi naša velika Irena Vrkljan, a Karlovi susjedi kažu kad je žurio s posla da slika, u žurbi je preskakivao svaku drugu, treću stepenicu. To je i Kafka radio. Takvu strast sam imao i ja pišući ovaj roman, jer kad toga ne bude, neću više pisati.

Jezik je općenito u vašim romanima uvijek snažno sredstvo vizualizacije, književnost pretvorena u sliku. S obzirom na spominjanje Sirovyja, nameće se pitanje: je li ova knjiga pokušaj dosezanja neke nove estetske kategorije pisanja?

Uvijek u književnosti pokušavam na neki način slaviti jezik, jer za mene je književnost prije svega jezik, i sve činim kako bih u tome išao naprijed. Kod ovog romana ponekad bi mi dolazila ona misao od Brodskog, da pišem onako kako baletan hoda, da čvrsto stane na zemlju, a da bi se onda što više mogao odbaciti uvis. Kad sam napisao roman, izrezao sam ga škarama, napravio popriličnu gomilicu od toga papira, godinama sve to preslagivao, lijepio po zidu sobe, puštao te fragmente da dozore, slagao, puno se igrao montaže koja je primjerice za Ejzenštajna ne samo tehničko konstruktivni postupak nego i temeljna estetska kategorija, naposljetku skratio više od pola teksta. Jer koš je piščev najbolji prijatelj.

Kad biste birali slikara čija poetika najbolje odgovara poetici vaše književnosti, tko bi to bio?

Pa ne znam, ali kad sam davno radio na zbirci priča "Kino Lika" onda mi je na pameti bio Marc Chagall, onako, kao da te njegove slike lete iznad kuća u Lici. Ali kad se pojavila knjiga, urednik Robert Perišić napisao je za tu knjigu da je ona kamen temeljac za seoski underground, pa se tako nadzemljenje koje sam zamislio pretvorilo u podzemlje, haha.

Kad smo na toj temi, nedavno ste u Zagrebu imali izložbu svojih crteža?

Jest, pomalo kao najava ove moje knjige, jer su među crtežima mnogi koji su me formativno oblikovali, Cvetajeva, Nathalie Sarraute, a na nagovor i ideju profesora s Odsjeka povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu Frane Dulibića koji je sve to vodio, pokušao sam sa svim tim radovima komunicirati, pa sam uz svaki crtež napisao pokoju rečenicu, osvrt, asocijaciju. Eto, zbog Gogolja sam izgubio u šumi kravu, jer sam se uz vatru previše zadubio u njegovu knjigu, pa sam dobio batina, ali krava je na sreću nađena.

Ne smijemo zaobići ni dizajn omota, stiliziranu šumu likova koju je preklapanjem crteža iz bilježnice u kojoj ste lijepili dijelove romana napravila Lana Cavar, a nastanku knjige svoj je doprinos dao i video umjetnik Dalibor Martinis. Jesam li u krivu ako kažem da je šuma ključni lajtmotiv vašeg kompletnog opusa?

Da, već sam je spomenuo, rođen sam u šumi, puno dugujem šumi, ona je u mojim knjigama često i lik. Moje selo Plašćica, jedno predivno mjesto, bez crkve, škole, trgovine, okruženo je sa svih strana šumom, i čim bih izišao iz kuće morao sam paziti da ne udarim čelom u drvo. Martinis je čitao tekst te mi pomogao sa svojim inspirativnim skicama i idejama pri izradi bilježnice iz koje je roman i nastao, bio mi vjetar u leđa, jako sam mu zahvalan. A dizajn je radila sjajna Lana Cavar, radio sam s mnogim vrhunskim dizajnerima, a ona je top, pročita rukopis, analizira, razgovara s autorom, malo tko u ovoj današnjoj brzini tako radi. Kad već govorim o ljudima koji su mi pomagali, moram spomenuti i svoju ženu Mitru, koja mi je ključna osoba kod svih mojih knjiga, stroga je, pa se znamo i posvađati. Inače, dizajn mi je uvijek bio bitan; ako je pravi, on može biti nadgradnja tekstu, kao što dobra kritika – bez obzira bila pozitivna ili negativna, važno da je pametno napisana – može biti, kako je govorio Gavella, nadgradnja nekoj kazališnoj predstavi. Takve književne kritike pisao je neponovljivi Dario Grgić.

Koja je vaša knjiga vama najbolja?

Iskreno, ja nisam nikad ni sa čim zadovoljan, ima takvih dana kad bih, da mogu, sve svoje knjige zapalio, možda ostavio tek par stranica. Sjećam se kako sam, kad sam objavio svoj prvi roman "Kombetari", imao plan da idem od knjižnice do knjižnice u Hrvatskoj i uništavam taj roman, ali previše bi to bilo puta, a nisam imao ni para, haha. Inače, jedan poznati urednik me svojedobno zvao da ga objavimo, nudili su mi i dobar novac, ja sam rekao da pričeka, da ga ponovno pročitam, i nakon toga sam čvrsto odlučio da neću, on je pitao zašto, ja sam mu iskreno rekao zato što je roman loš. Važan je u nekom procesu, genezi, da nije bilo njega ne bi možda bilo ni drugih mojih knjiga, ali možda se kvaliteta pisca ipak računa po onome što je zadnje napisao.

Vaša vas je književnost polako i postojano gurnula na regionalni književni Olimp: nanizali ste prestižne, važne nagrade, vaše su knjige među najposuđivanijima u knjižnicama, ušli ste u školski udžbenik, više je vaših romana adaptirano za kazalište i film. Na neki način, postali ste mainstream. Za jednog ličkog "otpadnika" i pariškog boema, kakav je to osjećaj? Jeste li zadovoljni?

Kao dječak iz planine, koji nije u kući imao nijednu knjigu osim katekizma, koji je u školu po snijegu pješačio svaki dan po petnaestak kilometara, koji nije imao televizor, nego je djetinjstvo provodio u šumi penjući se po stablima da bi vidio svijeta, imao sam neke svoje snove i zadovoljan sam. No, ima tih snova još, jer ne kažu bez veze Kinezi, jao onome kome se svi snovi ostvare. Želim samo puno čitati, puno učiti i pokušati napisati neke knjige, da ne mogu sutra govoriti kako sam bolji pisac od svih knjiga koje sam napisao.

Da li se možda sprema i neko novo filmsko iznenađenje po nekoj od vaših knjiga?

Mogao sam do sada snimiti puno filmova po svojim knjigama, ali dosta sam toga odbijao, bez obzira na novac. Evo sad baš Bruno Anković u Lici snima film po "Proslavi", projekt je bio među devet od stotinjak prijavljenih europskih projekata koji su došli u Varšavu, tamo je pomagao i oskarovac Pawel Pawlikovski. Iako sam prevođen na desetak jezika, ali nikad još na engleski, razveselilo me što sam prije par mjeseci u Londonu za "Proslavu" potpisao ugovor s uglednim američkim izdavačem te se nadam skorom putu u San Francisco.

Čini mi se da je iza vas sve u svemu dobra godina, puno ste i putovali, radi promocija. No, koje je najzanimljivije – ili najneobičnije – mjesto na kojemu ste ikada održali promociju?

Da, svuda sam u zadnje vrijeme bio, honorari su bili dobri, zovu i sada, ali moram se malo rekuperirati. Zasad jedino idem u dom za stare i nemoćne Sveti Josip u Zagrebu, njih ne mogu odbiti i tu uvijek idem bez honorara. Uuzet ću harmoniku, malo ću ih i crtati, čitati im, mislim da ćemo se dobro zabaviti. A najzanimljivije mi je svakako bilo u egipatskom gradu Zakaziku u srcu pustinje, grad je bio potpuno zameten žutim pijeskom. Inače, to je bilo povodom promocije "Eskima", to je prvi prijevod s hrvatske književnosti na arapski. Bio sam i gost u Aleksandriji, Kairu, Egipćani su mi ostali u sjećanju kao odlični ljudi. A toliko sam tada pojeo naranača, kojih je u Kairu bilo na sve strane i bile su jeftine, da više ni jednu ne mogu pojesti a da ne mislim na Egipat.

Najsugestivnija metafora "Potopa" je, naravno, sam kraj romana, koji nećemo otkrivati, a na kojemu se napokon saznaje simbolika njegova naslova. Ipak, moram pitati, odakle je došla ta slika i što naslov simbolizira?

Jao, ne volim otkrivati simboliku, neka svakoga ta slika i naslov potakne na nešto svoje. Što se mene tiče, ponekad ga sanjam, potop, sad zamislite koliko je tada straha kod nas Ličana neplivača, haha, ali volim književnost koja je kao precizno i duboko opisivanje snova.