Radnja romana razvija se oko središnje zagonetke: Cecilija Berg, supruga i majka, nestala je. Dva tjedna nakon što je doktorirala, ova briljantna znanstvenica i prevoditeljica kao da je samu sebe izbrisala iz života – njezin suprug Martin Berg, vlasnik izdavačke kuće u Göteborgu, ostaje sam s dvoje male djece i mnoštvom neodgovorenih pitanja.

U trenutku kada ga upoznajemo, Martin je već godinama samac, djeca su sad već gotovo odrasla, od Cecilije i dalje ni traga ni glasa. Martin, koji je oduvijek htio biti pisac, u zrelim godinama s gorčinom gleda na svoje nedovršene rukopise dok, trajno opterećen pitanjem 'što se dogodilo s Cecilijom?", pokušava pronaći oslonac i smisao u životu. Kopajući po prošlosti koja ga ne ostavlja na miru, u kojoj su on, Cecilija i njegov najbolji prijatelj iz djetinjstva Gustav Becker, slavni slikar, još uvijek sretan trojac, pred očima mu se nižu slike odrastanja u Švedskoj sedamdesetih i osamdesetih godina, studentski dani u Parizu i zanosna ljeta na francuskoj rivijeri. Istodobno, Martinova sada dvadesetpetogodišnja kći Rakel počinje istraživati život svoje zagonetne majke i njezinu povezanost s Gustavom…

Lydia Sandgren rođena je 1987. godine. Studirala je psihologiju, književnost i filozofiju. Živi u Göteborgu, gdje radi kao psihologinja. "Sabrana djela" njezin je prvi roman, dosad preveden na više od deset jezika. Prijevod na hrvatski potpisuje Željka Černok.

Spoj klasičnoga epa i formativnog generacijskog romana s elementima krimića, "Sabrana djela" napeto su štivo o ljubavi, prijateljstvu i odanosti, kompleksan psihološki roman čiji su izvrsno isprofilirani likovi sasvim sigurno jedni od najzanimljivijih u recentnoj svjetskoj književnoj produkciji koju imamo prilike čitati na hrvatskom. Na gotovo 750 stranica, suvereno vladajući različitim pripovjednim rukavcima Lydia Sandgren čitatelja vodi kroz emotivne uspone i padove svojih protagonista, klackajući nas naprijed-nazad između romantizirane prošlosti i sadašnjosti s kojom se lako možemo poistovjetiti, a kako se roman približava kraju, čita se kao napeti krimić pun neočekivanih obrata. U povodu hrvatskog izdanja njezine knjige, s autoricom smo popričali o raznim aspektima ove izvanredne švedske sage koja sadrži mnoge slojeve: razredna putovanja, obiteljske portrete, književne, umjetničke i glazbene reference – i, ne manje važno, intimni portret grada Göteborga.

Nedavno je na hrvatskome objavljen vaš roman "Sabrana djela", opsežna saga o prijateljstvu, ljubavi i – umjetnosti. Georges Simenon jednom je rekao da se čovjek počinje baviti umjetnošću iz potrebe da pronađe samoga sebe. Je li to – potreba da pronađu sebe – ključna pokretačka sila vaših likova? A vas?

Pisanje je oduvijek bilo moj način razumijevanja svijeta, sebe i drugih ljudi. Kao da imam fizičku potrebu pretočiti iskustvo u riječi. Što se tiče likova u knjizi, mislim da se umjetnik Gustav na isti način odnosi prema slikarstvu, dok Martin želi biti pisac više nego što zapravo želi pisati… Što se tiče Cecilije, uvijek sam je doživljavala kao u prvome redu čitateljicu: ona čita kako bi pronašla put u svijet.

Napisali ste veliki suvremeni roman po uzoru na velike klasične romane 19. stoljeća i velike američke romane 20. stoljeća. Dok bi neki s veseljem pozdravili povratak književnosti fikciji "kakva se pisala nekad", je li tako nešto više uopće moguće u svijetu u kojemu sve češće nemamo odgovore na probleme s kojima se suočavamo? Koje ste odgovore pokušali pronaći kroz ovaj roman?

Mislim da svaki pisac mora pronaći vlastiti način izražavanja. Trebalo mi je nekoliko godina prije nego što sam mogla pisati na način koji sam osjećala kao i istinit i prirodan – dok nisam "pronašla vlastiti glas", kako glasi klišej. Dugo sam bila nesigurna oko toga što zapravo uopće želim reći, nastojala imitirati druge, pisala u stanju neprekidne budnosti. Sve to nije bilo osobito zabavno ni meni, a još manje bi bilo čitateljima. Naposljetku, rekla bih, pisci bi naprosto trebali pisati što i kako god žele – ionako će čitatelji odlučivati je li to što su napisali vrijedno čitanja.

Razmišljajući o Martinu, Gustavu i Ceciliji ne mogu se oteti dojmu tragičnosti njihovih sudbina… Mora li se patiti za umjetnost?

Mislim da, da bi se stvorilo umjetničko djelo, čovjek mora biti u nekakvom obliku kontakta s tugom, sa žalovanjem, gubitkom, ljutnjom ili drugim iskustvima koja se računaju kao "patnja". Ali: morate također moći činiti i osjećati puno drugih stvari. Uživati u tome što radite, na primjer. Jer patnja sama po sebi neće nužno proizvesti umjetnost.

Teroristički napadi u Parizu, ubojstvo Olofa Palmea, pojava AIDS-a, smrt Simone de Beauvoir, Černobil – zašto ste odabrali baš ove prijelomne događaje kao nekakav pozadinski kontekst ove priče? Ono što povezuje dvije vremenske linije romana je opći dojam "da svijet ide k vragu". Ide li svijet k vragu?

Teško je pronaći bilo koji trenutak u povijesti svijeta koji nije zasjenjen ratom, terorom, bolestima i osjećajem imanentne propasti. Osobno mislim da se sposobnost čovječanstva za samouništenje može usporediti samo s našom sposobnošću da se čvrsto držimo za život - ljubav, obitelj, kulturu, umjetnost, znanost - čak i u najstrašnijim okolnostima. U romanu sam takvu sumornu apokaliptičnu pozadinu dala Martinovoj godini provedenoj u Francuskoj za koju on sam kaže da je vrhunac njegove mladosti: živi životom pisca boema u Parizu i radi sve što želi.

S obzirom na kompleksnost ovog djela – a posuđujući tvrdnju iz romana da "u spisateljskoj branši ne možeš biti osoba koja odustaje" – zanima me koja je po vama osobina najvažnija za pisca? Je li to tvrdoglavost, kao što misli Martin? Što je vama presudno pomoglo da privedete ovaj veliki književni projekt kraju?

Znatiželja! Stvarno sam željela saznati što se dogodilo sa svim tim ljudima. No, i tvrdoglavost je također važna, ali mislim da mora biti uparena s nekom vrstom požude.

Rekla bih da su odnosi u ovome romanu snažno određeni ambicijom, koja ide ruku pod ruku s talentom. Čini mi se da se Martin, Cecilija i Gustav nikada do kraja ne mogu razumjeti upravo zbog te potrebe da budu najbolji, da Martinu upravo ambicija stoji na putu realizacije sna o spisateljskom uspjehu. Koliko ste vi ambiciozni? Jeste li, pišući ovu knjigu, upadali u krize, možda povremeno čak i mrzili i rukopis i sve u njemu? Imate li i vi potrebu da budete najbolji?

Ne nužno najbolja – kad bi tako bilo, mogla bih se komotno potpuno odreći pisanja, jer toliko je prekrasnih romana na svijetu. Ali mislim da sam željela da “Sabrana djela” budu doista zapanjujuća knjiga. Biti ambiciozan je dar, ali i prokletstvo. Pisanje "Sabranih djela" bio je projekt na rubu oholosti i bilo je potrebno mnogo rada - stotine i stotine i stotine sati samovanja za radnim stolom - da ga dovršim. Ne bih rekla da je postojao neki specifični krizni trenutak; više je to bilo kao da sam se neprestano ispod glasa pitala "što ja to, dovraga, radim?". I ne, nikada nisam mrzila ovaj rukopis , a izbacila sam sve što sam smatrala dosadnim, nezanimljivim ili jednostavno besmislenim.

Riječ je o doista opsežnom djelu, pisali ste ga deset godina. Koliko ste toga imali u glavi prije nego što ste uopće krenuli? Jeste li već imali na umu početak, možda čak i kraj?

Prvo i posljednje poglavlje sam napisala gotovo na samom početku i uglavnom su i ostala takva, manje-više nepromijenjena. Ali tada, kad sam tek počela pisati ovu knjigu, nisam imala apsolutno nikakvu ideju oko ostatka – pisanje "Sabranih djela" bila je svojevrsna avantura, putovanje u nepoznato. Gledajući unatrag, drago mi je što nisam znala da će mi za to putovanje trebati deset godina.

Zašto ste poželjeli pisati o ženi, majci, koja nestaje bez traga? Što vas je intrigiralo u toj temi? Zanimljivo mi je da ste Ceciliju, koja je važan, pokretački ženski lik u priči, odlučili ispisati isključivo kroz muško očište njezina ostavljenog supruga. Neprestano sam se pitala što bi nam ona sama rekla o sebi, da je dobila priliku.

I ja također! Nekoliko je razloga zašto sam njezinu perspektivu odlučila izostaviti iz priče. Prvo, željela sam da Rakel pristupi svojoj majci onako kako smo to svi mi u konačnici prisiljeni činiti kada pokušavamo razumjeti nekoga drugoga: izvana. I – a ovo je bio ključni razlog – zato što nisam bila sigurna da ću biti u stanju Cecilijinu stranu priče ispričati s dubinom i vjerodostojnošću kakve zaslužuje. Njezin je nestanak bio prisutan od samog početka rada na ovoj knjizi. Gubitak Cecilije kao da je posjedovao neku vrstu gravitacije, poput crne rupe. Tijekom prvih godina pisanja bila sam uvjerena kako moram sve znati o njoj i o razlozima zašto je otišla. Taj mi pristup nije donio ništa osobito dobroga pa sam umjesto toga pokušala pisanju pristupiti kao načinu da saznam odgovor na to pitanje – ne rješavajući enigmu, već je istražujući.

Cecilija je nestala – nitko ne zna što joj se dogodilo – no ona postoji na Gustavovim slikama. Kasnije, kad ostari na slici, mi joj se mrvicu približimo u priči. Ovo je kao neka prilagođena verzija "Slike Doriana Graya". Je li simbolika namjerna ili slučajna?

Slučajna! Nije mi to nikad palo na pamet sve dok vi sad niste spomenuli!

Što po vašem mišljenju čini neki lik "stvarnim" za čitatelja i koliko vam je u razvoju likova bilo od pomoći vaše poznavanje psihologije?

Likovi postaju stvarnima onda kada nam je omogućeno – i kada nas se potiče – da sami promislimo o tome kakvi su i tko su oni zapravo. Većina ljudi puna je proturječja i sukoba. Mi ne znamo sve o sebi i o svojim postupcima. Svojim izmišljenim prijateljima obično pristupam sa znatiželjom ("tko je ova osoba?"); pisanje o njima za mene je način da saznam kakvi su. Mislim da mi je moje poznavanje psihologije pomoglo u tome da se usredotočim na pitanja, a ne na davanje odgovora.

Koji je najneobičniji i najintrigantniji slučaj s kojim ste se susreli u svojoj profesionalnoj praksi? Nalazite li među slučajevima s kojima se susrećete u svojem poslu inspiraciju za neke nove priče? Pišete li već sljedeći roman?

Kad bih vam dala samo kratke odgovore na ova pitanja bili bi: prvo, ne baš; drugo, ne mogu odgovoriti na to i, treće, da! A duži je odgovor taj da otkad sam izdavaču prvi put poslala "Sabrana djela" radim na novom romanu – dakle, već nekoliko godina. Baš kao i “Sabrana djela”, taj je roman iskočio uglavnom iz moje mašte, iz neprestanog promišljanja o okolnostima ljudske egzistencije i općih dojmova u pogledu svijeta koji me okružuje. Javilo mi se nevjerojatno mnogo čitatelja manje-više posve uvjerenih da sam u "Sabranim djelima" pisala upravo o njima ili o nekome tko im je blizak – da su on ili ona Martin, Cecilija i Rakel. “Kako ste sve to saznali?”, pitaju. A istina je da sam sve to izmislila, i očito uspjela u tome do te mjere da čitatelji pogrešno zamjenjuju svijet moje mašte za stvarni svijet. Događa se, naravno, da koristim "stvarne" detalje - ali to su samo detalji a ne čitave životne priče, i nikada priče mojih pacijenata. Bilo bi mi etički nemoguće koristiti priče iz svoje kliničke prakse na taj način. Iz istog razloga ne mogu govoriti konkretno o svom kliničkom radu. Sad kad sam sve to rekla, reći ću da radim u psihijatrijskoj klinici, a moji pacijenti pate od poremećaja osobnosti i drugih oblika teške psihopatologije. A to je sasvim drugačiji svijet od umjetničkog i intelektualnog života koji istražujem u "Sabranim djelima".

"Sabrana djela" su vaš debitantski roman koji vam je odmah donio književni prestiž i globalnu prepoznatljivost. Je li takav "rani" uspjeh i svojevrsno opterećenje za pisca? Kako se nosite sa slavom?

Drago mi je što sam to iskustvo prošla kad sam imala 33, a ne 23 godine, i – što je još važnije – nakon što sam tako dugo radila na toj knjizi. Deset sam godina bila sasvim sama s budućim romanom, nesigurna hoću li ga ikada završiti, a ako i hoću, hoće li ga itko htjeti pročitati. Svu sam tu neizvjesnost izdržala jer je pisanje samo po sebi za mene predstavljalo istodobno i nužnost i duboko zadovoljavajući proces, ali i zato što sam mislila da se, kad se s nečim ozbiljno i temeljito baviš duže vrijeme, to prije ili kasnije mora isplatiti. Mislim da bih se puno teže nosila s uspjehom i slavom da sam u samo par mjeseci napisala bestseler. Što je, mislim, zapravo vrlo rijetko. Često vidim naslove časopisa koji svojim čitateljima obećavaju savjet o tome "Kako napisati roman u 12 tjedana" i tako dalje. Radije bih rekla: zavežite pojas i pripremite se za nekoliko godina sjedenja za stolom.

U ovoj knjizi, jedan od glavnih likova je svakako grad Göteborg, kojega kroz brojne književne, umjetničke i glazbene reference prikazujete kao grad beskrajnih intelektualnih rasprava, sveučilišni centar, grad koji drži do znanja, obrazovanja i kulture. Svatko bi poželio živjeti tamo nakon čitanja vašega romana! Je li taj portret realističan? Je li Göteborg grad iz vašeg romana?

Drago mi je čuti da je Göteborg iz "Sabranih djela" ostavio takav dojam! Preporučila bih svima da dođu i sami se uvjere. Bojim se, međutim, da je moj portret grada nešto romantičniji od stvarnog mjesta. Grad neprestano raste i mijenja se, a visoke moderne staklene zgrade neprestano niču niotkuda. Štoviše, postao je i jako podijeljen. U lijepim, slikovitim starim dijelovima grada više ne žive mladi intelektualci i umjetnici, već zadovoljna i dobrostojeća viša srednja klasa. Vjerojatno bih mogla napisati roman čija je radnja smještena u suvremeni Göteborg koji bi bio jednako realističan, ali bi prikazivao grad iz sasvim drugačijeg – i ne tako laskavog – kuta.

Za kraj, u ovom vremenu velikih kriza – pandemije, rata u Ukrajini, devastirajućeg potresa u Turskoj – posudit ću pitanje iz romana "4321" Paula Austera: "Kad se zapali svijet, od koje je koristi fikcija?".

Ona nam je potrebna – ne samo da razumijemo svijet i sebe, nego i da ga podnesemo. I kako bismo imali nešto vrijedno spašavanja.