Boris Škifić zanimljiva je pojava. Rođen 1957. godine na otoku Zverincu, jednom od manje poznatih otoka zadarskog arhipelaga, kao objavljeni je pisac debitirao kasno, u nježnoj dobi od 46. Tada je objavljen njegov prvi roman "Priča o četiri čempresa", a uskoro su uslijedile zbirke priča "Let leptira" i "Adios amigos". Međutim, o tim se djelima autor ustručava pričati, smatrajući kako je to bila tek priprema za "Pisma iz Vinogradske", roman objavljen prošle godine u izdanju Hena coma i pod uredničkom palicom Jagne Pogačnik. Sa Škifićem smo imali izuzetno zabavan i ugodan razgovor, doduše elektroničkim putem, koji je varirao od muka prilikom pisanja, preko muka u brojnim pokušajima objave romana do svakidašnjih muka koje prolaze njegovi učenici u grubom sustavu domaćeg školstva.

Razgovaramo povodom vašeg romana "Pisma iz Vinogradske". Kako biste našim čitateljima predstavili knjigu?

- O, na početku najteže pitanje, što reći i biti realan, a da ne ispadneš narcisoidan. A opet ne mogu se tu nešto skanjivati i glumiti lažnu skromnost. To mi se gadi. Odmaknuo sam se od svega toga pa kao, ona bi se trebala sama predstaviti. Rekao bih svakom čitatelju ovoga svijeta, uzmi, čitaj i uživaj, čitaj sporo da duže uživaš, pa se vrati na prvu stranicu i ponovno. On bi me pitao, zašto, a ja bih mu rekao, zato što je u tom prekrasnom romanu zapisan dio tvog života i ne brini, prepoznat ćeš se. Na to bi on rekao, kako je to moguće, na što bih mu ja odgovorio, oblik čuda još od prvih istinskih zapisa o životu sasvim je normalna i očekivana mogućnost. Roman "Pisma" je roman o životu, kao takvom, roman o našim životima dok stalno putujemo na granici života i smrti. "Pisma iz Vinogradske" su Pisma s pozornice našeg življenja dok trajemo u bjesomučnoj borbi za preživljavanje. Od rođenja pa do umiranja. Tolstojevski rečeno, svi naši životi su veoma slični u svom trajanju i umiranju, samo životi u bolničkim "Pismima" su na neki način posebni, kao što je i ovaj roman poseban, u kojem, na neki način, izgleda da nikada nećemo umrijeti iako svakodnevno umiremo pa smo i umrli. Ako bih rekao da su "Pisma" najljepši roman u hrvatskoj književnosti, nitko mi ne bi vjerovao, mislili bi da se zajebavam.

Imam dojam da ste je dugo pisali, kao da je u nju stao čitav jedan život. Koliko je to trajalo? Je li bilo mučno?

- Svakako moram reći što mislim o pisanju kao takvom. Za mene je to proces koji traje. Samo zapisivanje i okončanje tog procesa je konačni čin i najmučniji dio stvaranja. U glavi pa na papir stavljam skice kao što to radi slikar ili kipar. Te skice će nestati kao da nikada nisu ni postojale, a od nekih skica će nastati slika ili kip u konačnici. Kada pišem osjećam se kao slikar. Stvaranje nekakve slike od nabacane skice je najljepši dio stvaralačkog puta i odvija se samo u mojoj glavi, najčešće ili isključivo noćima. Kada sve oko mene oživi, a grad umre. Na kraju slijedi, ako vidim da to sve skupa ima nekog smisla, zapisivanje, kao kada uzmeš kist i daješ zadnje konture slike. "Pisma" su na neki način imala poseban proces nastajanja. Svi ti likovi žive pored mene od moje dvadeset pete godine. Tako da oni traju već gotovo jedan cijeli malo kraći život, četrdesetak godina. Nisam se nikada usudio ništa skicirati na papir, činilo mi se to nedostojno tih ljudi i njihove muke koju su proživjeli pored mene. Pisati o ljudima koji umiru, a da to ne bude patetično i bljutavo, činilo mi se nemogućim zahvatom. Potaknut njima, koji su postojali i umirali pored mene, stvorio sam likove koji su proizašli iz njih, a u biti nemaju nikakve veze s njima. E, to mi se učinilo prihvatljivo za sve nas iz Vinogradske, mislim da bi i oni, kada bi sišli s nebesa, sebe prepoznali u tim novim likovima i da bi im se to svidjelo. Nepodnošljivo je moje sjećanje na Vinogradsku gdje sam proveo od dvadeset druge do dvadeset pete godine, na tankoj granici života i smrti, i mučno je bilo pisati o tome, ali na neki način i olakšavajuće, kao kada ti ubrizgaju morfij u Vinogradskoj pa zaboraviš na sve oko sebe i lebdiš u stanju iznad svega svakodnevnog.

U jednom ste intervjuu izjavili da ste slali rukopis na brojne adrese, ali da nije bilo odgovora. Kako je naposljetku došlo do objave romana?

- Ta priča oko toga je na razini filma strave i užasa s konačnim samoubojstvom. I to bez pretjerivanja. Rukopis "Pisama" sam poslao na Natječaj za neobjavljeni roman VBZ kuće. Ulazim u polufinale pa onda u finale među šest romana, no ne dobivam nagradu. Te nagrade na ovim prostorima mi nisu nešto posebno bitno, ono Nobelova bi me razveselila. Pomislio sam, objavit će, to mi je i bio konačni cilj slanja rukopisa. Čekam, ništa. Pišem glavnom uredniku, koji je bio u komisiji i poznat mu je tekst, što misli o objavljivanju. Ovaj mi ni ne odgovara. Prokletstvo prosječnosti tada postaje moj san i moja java. Ili sam Bog ili nitko, pjeva Ljermontov. "Pisma" šaljem na sve moguće izdavačke kuće. Nema odgovora. Onda je bilo ljeto, a nakon ljeta u jesen, "Pisma" odlučujem uništiti, no prije samog brisanja, poslao sam rukopis direktno na adresu nekoliko glavnih u nekoliko izdavačkih kuća. Onda je sve krenulo, rekli bi optimisti, ostalo je povijest, a pesimisti, sve je to ionako besmisleno.

Također spominjete da vas je na pisanje natjeralo trogodišnje iskustvo boravka u spomenutoj bolnici, koje vam se vraćalo u snovima. Može li se reći da je to autofikcija, trenutačno vodeći smjer u književnosti?

- Žao mi je ali nemam pojma što je to vodeći smjer u književnosti, niti me zanima, ali kada je već riječ o tome, sa sigurnošću mogu reći da "Pisma" nisu autofikcija, kao što je to kod francuske nobelovke Annie Ernaux, ili još vidljivije kod Karla Ovea Knausgårda i njegovog djela "Moja borba". Možda negdje proviri taj moment autofikcije, jebiga, iz mene izvire i moje podrijetlo, ali daleko od toga pa se to nikako ne može povezati s tim. Moja obitelj, dotaknuta u romanu, nema nikakve veze s mojom pravom obitelji, a likovi su uglavnom izmišljeni, mada bi se neki pacijenti, sestre i liječnici u nekim detaljima mogli prepoznati. Kao autofikcija moja obitelj se nikada neće naći u mojim djelima. Ipak, ne možeš totalno odlutati u nebesa, previše poetično i fiktivno, mora te nešto vezivati za stvarnost koja nas okružuje, ali daleko su "Pisma" od autofikcije kao Mars od Zemlje. Primijetio sam da hrvatski suvremeni pisci, ugledom na europsku suvremenu scenu, masovno pišu o svojim obiteljima do najintimnijih detalja, no meni je to toliko bezvezno i degutantno da me i ne zanima koliko god to bilo unosno, kako piscima, tako i izdavačima. Ono, je*emise.

"Pisma iz Vinogradske" nisu vaša prva knjiga, čak ni vaš prvi roman, ali o ranijim djelima nerado pričate. Je li to tzv. "porod od tmine" koji vas je samo pripremao za "Pisma"?

- Porod od tmine ili porod od bezvezarije, svejedno. To me prati kao ružan san kojeg se ne mogu riješiti. Da, ne volim to ni spominjati i kada bih mogao, svega bi se toga odrekao. Iz prostog razloga što je istina posve banalna, to su kao slikarima samo skice, nikako dovršene slike. I tu nema neke posebne domišljatosti. Čemu se onda toga prisjećati. Potraga za stilom i svojom poetikom nekima može trajati nekoliko dana, neki se s tim i rode, to valjda kod ovih majstora pisanja koji tjedno izbacuju roman, i svaka im čast na tome, kod mene je to trajalo gotovo pola stoljeća. Strašno sam bio nezadovoljan tim skicama, nije to bilo ono što sam osjećao, tek konture nečega što bi moglo biti. Postavlja se ključno pitanje, zašto sam te rukopise objavljivao kada je to bilo tako. Bio sam totalno izgubljen u šumi svega i svačega, ma nisam ni sada na nekoj čistini, ali lakše dišem, i htio sam da me netko u ovom svijetu prestane pitati o mojem učiteljevanju, da me ponekad zapita, je li što pišem. Znam da je to glupo, ali što ću, tražio sam se prekriven maglom i mrakom mrkle noći. Da ne tupim više o tome, "Pisma" su proizašla iz mojih skica, ali pravi primjer kako iz neke skice izlazi slika bit će jasno vidljiva u mojem novom romanu.

Rekao bih da se radi o nesvakidašnjem djelu domaće književnosti. Imate li prethodnika?

- Mislim da nemam. Baš zbog toga se postavlja ključno pitanje je li to vrijedi. Nema se s čime uspoređivati, mjeriti. A to pitanje mene muči otkad znam za sebe. Zato sam htio i sve uništiti, uvjeren da ništa to ne vrijedi kada me nitko ne želi objaviti. Ljeti ribam, u tome sam izvan svake prosječnosti, i rezultat je vidljiv i izmjeren pa nema nikakve dileme oko toga, a moji prethodnici su moji ribarski korijeni. Moji učenici su rezultat mojeg učiteljevanja, oni nose u svijet moje slike kojima sam ih opčinio i na neki način potpuno odgojio u pozitivnom smislu kako biti čovjek, te nešto i naučio. Maturanti su davno izmislili da su oni Škifićisti i da vjeruju u škifićizam, sveto trojstvo plemenitosti, poštenja i istinoljubivosti. Učio sam od svojih učitelja koji su bili moji prethodnici u tom smislu. A "Pisma", koja su napisana poetikom čipke, slika su malih, naizgled bezveznih minijatura, koju tek u konačnici, kada se odmakneš od nje, vidiš cjelinu. Je li to ljepota, umjetnost… Kako nemam prethodnika po kojem bih se mogao mjeriti, nije jednostavno pronaći odgovor na to pitanje, odgovor će se tek nazrijeti u protjecanju vremena.

Premda u romanu nema jasnih vremenskih odrednica, pažljiv će čitatelj uočiti spominjanje pjesnika Severa, pretpostavljam Josipa. Koliko vam je značio spomenuti pjesnik?

- A to, da riječ je o Josipu Severu. To što se točno dogodilo te noći, u romanu ima sasvim novu stvarnost. "Pisma" su potpuno nove stvarnosti iz postojećih stvarnosti. Ne pada mi na pamet prepričavati zbivanja te noći. Užasavam se ovih faca što pišu knjige kako su se družili s ovim ili onim bitnim osobama, to mi djeluje kao teška masturbacija, ono dvije babetine tračaju dok piju kavu. Mogu ispričati samo početak druženja. Duboka je noć, u potrazi smo za otvorenom birtijom, a kad unutra Josip. Drag mi je kao pjesnik, ali posebno mi je drag kao lik, no kako mu prići da ne ispadnemo napadni. Onda glasno parafraziram stih iz njegovog prepjeva "Oblaka u hlačama", Majakovskog. To se desi u Odesi. Čuvši to, kao da je oživio i probudio se iz dubokog sna. I tako krenusmo u noć do jutra. Ne da je zaslužio biti u "Pismima" kao lik, i zbog svega što se dogodilo te noći, nego mi se pričinio kao neizostavni dio "Pisama".

Jedan je kritičar bolnicu u vašem romanu doživio kao pozornicu kroz koju defilira pozamašna galerija likova. Biste li voljeli vidjeti adaptaciju na kazališnim daskama?

- A tko to ne bi volio vidjeti svoje likove oživljene na sceni. No kako su sva mjesta u raju podijeljena, kazališne kuće imaju svoje autore, tako su sasvim male šanse da se to dogodi ili da netko uprizori moje napisane drame. Meni ostaje pakao mojih vječnih pitanja, je li ovo što radim nešto vrijedi i je li uopće vrijedno nečije pažnje. Inače kada je riječ o likovima, posebno su mi dosadna djela s par likova, u mojoj glavi maršira stotinjak likova i mislim da je to zanimljivo.

Isti kritičar vam je zamjerio nedovoljno uranjanje u psihologiju likova. Kako to komentirate?

- Poprilično su mi dosadna psihološka prenemaganja oko likova. To zna biti tako dosadno i nategnuto da te prođe volja živjeti, a ne čitati. Posebno je suvremena književnost zaglibila u tim nepodnošljivim močvarama. Volim tek naznake psiholoških slika, tek dotaknuto stanje duše, to me na neki način opčinjava. Prošlo je vrijeme psihološkog realizma, i još više i psihološkog modernizma. Sve u svoje vrijeme. Mada ja ne gledam na pisanje prema vremenu, modernosti stvaranja, ne zanima me, promatram isključivo prema stanju moje svijesti i podsvijesti, moje poetike. Psihologija glavnog lika i pripovjedača u Pismima je dovoljno razrađena da ne bude sama sebi svrha. A što se tiče ostalih likova u "Pismima", njihova psihologija i stanje duše se svodi samo na to kako preživjeti a ne poludjeti. Mada je to specifično bolničko stanje, mislim da se i u našim životima najčešće sva psihologija i filozofija svode na to jesam li ili nisam.

Imate li uzora u pisanju, to jest koji se pisci nalaze u vašem osobnom panteonu?

- Danas ima toliko plagiranja da to više nisu nikakvi uzori, već čisti stvaralački mentori. Da ne nabrajam, od Fantastičara do današnjih trik pisaca hemingvejske hard-boiled proze, štos literature posebno zanimljive čitalačkoj publici te pregršt autofiktivne spisateljske bezvezarije. Tražim sebe i ne volim mahati stvaralačkim zastavama pod kojima korača moja spisateljska malenkost. Neki koji su čitali moje prijašnje rukopise, objavljene skice u obliku romana i zbirki priča, kažu da im se čini kao da čitaju neke već davno prožvakane pisce. Neki prepoznaju Marqueza što mi i nije neka realnost. Ne zamaram se uzorima, ako već nisam ja neki uzor samom sebi. Istina, ne mogu protiv sebe, na mojem kantunalu pored postelje nema nikakve knjige osim "Idiota", moje Biblije. Volio bih biti knez Miškin ili barem netko nalik onome tko ga je stvorio, ili u najgorem slučaju Čehov, mada znam da je to nemoguće pa mi je svejedno. I nikada ne zaboraviti prekrasnog Kranjčevića. Pišem svoje pa kako bude. Znam da me to neće nigdje posebno odvesti, pa koga briga, jednog dana me ionako neće biti kao da nikada nisam ni postojao, a do tada ću se nekako nositi s pričama u svojoj glavi.

Posjedujete bogato pedagoško iskustvo, odnosno niz ste godina školski profesor jezika i književnosti. Kakav je status književnost imala među učenicima kad ste počinjali? Kakav status ima danas?

- Razlika je velika, mada dobra književnost jeste dobra književnost i ne gubi svoj status. Nekada svega ovoga digitalnoga nije bilo čime učenici danas troše svoje vrijeme. Njima ništa drugo nije navečer nego uzeti knjigu i čitati, rasti u svom duhovnom razvoju. Književnost je bila jako važna, ona je bila pogled u svijet oko nas, ona je i danas presudno važna. Ništa se bitno nije promijenilo oko toga, no danas ima toliko bezvezarija, bižuterije da je učenik poprilično zbunjen pitajući se što je istinska ljepota. Neobično je važno da je učitelj zanimljiv i da učenika zaintrigira  za književno djelo. Književnost je granitni stup prema nebesima u odrastanju učenika na putu biti čovjek i odletjeti prema zvijezdama.

Koji književni klasici nailaze na negativan tretman učenika, koji na pozitivan?

- To je jedan od većih problema u školama. Ako želite ubiti volju učenika, ne za čitanjem, nego za življenjem, dajte mu neka klasična i dozlaboga dosadna djela. Koji normalan čovjek može čitati naprimjer Marulićevu Juditu. To je poprilično loša i nerazumljiva književnost. Učenici tek kod realizma rado uzimaju knjigu u ruke, s pravom. Hrvatski romani realizma ih zanimaju i to rado čitaju kao i djela modernizma. Sve prije toga treba samo fragmentarno objašnjavati. Kod svjetske književnosti još im donekle renesansa može biti zanimljiva, dijelovi "Don Quijotea" i "Hamlet", "Mizantrop", onda veliki preskok do realizma i modernizma. Tendencija je davati za lektiru što više suvremene hrvatske književnosti. Ima nešto zanimljivih knjiga, ali tu treba biti veoma oprezan, većinom je to teška bezvezarija, toliko impotentna književnost da nema te viagre koja bi je učinila zanimljivom. Svejedno ih treba upoznavati s novijom hrvatskom i svjetskom književnosti, uz vrlo pažljiv odabir kvalitetnih i uzbudljivih književnih naslova. Svašta se dijeli po školama, kao i svugdje, ima tu određenih interesa za lakom zaradom i promidžbom određenih spisateljskih imena.

Poznati ste i kao protivnik današnjeg oblika mature. Kako biste je promijenili?

- Svima je jasno da novo vrijeme teži robotizaciji svega postojećeg, umjetnoj inteligenciji i ostalim budalaštinama. Tome se priklonila i državna matura kako bi slijedila tijekove suvremenosti i postavila se kao članica europske jednoličnosti i jednakosti. Učenik je postao broj bez osobnosti i prepoznatljivog lica. Sve postaje automatizirano. Pritom je zaboravljena osobnost svakog pojedinog učenika, fenomen različitosti i kreativnosti, fenomen ludosti, a time je učinjena gotovo nepopravljiva šteta. Zanimljivo je kako najbolje rezultate na maturi postižu štreberske škole, mada nemam ništa protiv toga, ali postoji i druga strana medalje. Mijenjao bih pristup, što znači da bi se matura odvijala u dva dijela, testovi Ministarstva gdje bi se procijenilo objektivno znanje, a u drugom dijelu se piše u školi esejističko kreativni pristup književnom djelu kao i zadaća na određenu temu, što bi se branilo pred školskom komisijom, i tada bi se dobila cjelovita slika o učeniku u svakom smislu. Bez cjelovitog pogleda na učenika kao čovjeka u kojem se sastaje više elemenata, nije pošten pristup problemu, a školstvo bi se trebalo temeljiti na poštenju u odnosu prema učeniku kao fenomenu.